Sveti Brcko (Brictius)

Brcko ( Brictius ) bio učenik osobe izuzetne svetosti, svetog Martina, slavnog turonskog biskupa, čiji se blagdan 11. studenoga vrlo svečano slavi jer on se ubraja među najpopularnije svece. Isto je tako činjenica da je Brcko bio neposrednim nasljednikom sv. Martina na njegovoj biskupskoj stolici, kao i da mu je postao takmacem u natjecanju za svetost, barem u kasnijim godinama svoga života.

Da bismo upoznali duh podnošljivosti i strpljivosti sv. Martina prema njegovu prilično svojeglavu i tvrdu učeniku Brcku, neka posluži ova njegova izreka: »Ako je Krist podnosio Judu, zašto ja ne bih podnosio Brcka?« Prije nego je Brcko postao svetac, bio je, zaista, i nepodnošljiv, i uobražen, i razdražljiv, i sklon na klevetanje, dakle, pun mana.

Brcko je bio najprije u Toursu đakon biskupa sv. Martina, pomalo mu zavidan zbog njegove svetosti. To je išlo tako daleko da bi, onima koji su željeli vidjeti sv. Martina zbog njegove velike svetosti, govorio ovako: »Tražite toga bezumnika? Gledajte ga: eno ga tamo, kao i uvijek gleda u nebo kao luđak!«

Za Brcka svečeva uzvišena viđenja ne bijahu drugo do smiješna praznovjerja, njegova strogost samo licemjerstvo, njegova mudrost ludost. On je bio tako umišljen da je u turonskoj, pa čak i u cijeloj Crkvi, savršenim držao jedino samoga sebe.

No u stvarnosti je Brcko bio sam veoma nesređen i nezgodan redovnik koga je sv. Martin često puta morao prekoravati. Na sreću je to uvijek činio razborito i s ljubavlju, što je bila uspješnija metoda odgajanja. Govorio mu je da je došao u samostan siromašan, a sada drži za sebe konjušnice i sluge. No branio ga je kad mu je netko iz svoje bolesne mašte prišivao da se on osim konja i slugu okružio i dražesnim sluškinjicama.

Sv. Martin je bio dalekovidan čovjek pa je shvatio da i njegov još nesređeni đakon jednoga dana može ipak doći do duhovnog savršenstva. I zbog toga nije prestajao prema njemu biti krajnje strpljiv i očinski dobrohotan. Prorekao mu je da će ga čak i naslijediti na biskupskoj stolici, ali da će kao biskup imati poteškoća, te morati mnogo trpjeti. Tako je i bilo. Sv. Martin je umro svršetkom IV. stoljeća, a Brcko ga je naslijedio. Postavši biskup, bio je daleko od toga da odmah postane savršen. To je postao malo-pomalo, radeći na izgradnji svoga značaja, te vlastitom duhovnom i ćudorednom savršenstvu. Vremena je, hvala Bogu, imao, jer je bio biskup gotovo pola stoljeća.

Kad je ostario, jedna ga je teška kleveta prisilila da napusti grad Turon i ode u Rim. Vratio se nakon 7 godina kad je bio oslobođen svake sumnje.  

Po legendi bio je optužen za nemoralan odnos prema nekoj ženi. Da bi se opravdao, govori legenda, stavio je u ruku , preko biskupskog plašta , komad žeravice s kojom je hodao prema oltaru. Legenda govori da plašt nije nagorio niti je Brckova ruka bila opečena.

Jedan za drugim poumirali su dvojica biskupa, koji su bili izabrani nakon njega, te je on opet mogao uzeti u svoje ruke upravu biskupije. Posljednjih je godina naročito pokročio u svetosti, te na taj način iskupio slabosti prijašnjega života. Uvidio je i veliku svetost svoga negdašnjeg učitelja sv. Martina, te svoje nesmotrenosti prema njemu iskupio gradnjom prve bazilike na njegovu grobu. U istoj je bazilici pokopan i on, nakon što je preminuo u dubokoj starosti. Narod je i njega počeo častiti kao sveca.

Život sv. Brcka uči nas da za svetost nikad nije kasno, uči nas da i po prirodi teški značaji mogu uz Božju milost i rad na samome sebi postići kršćansko savršenstvo. Štoviše, onaj koji se morao boriti s više slabosti, svladati veće poteškoće, pokazuje još zaslužniju svetost od onoga koji je nekako već po prirodi dobar. To nas može veoma ohrabriti da ne padamo u malodušnost zbog svojih slabosti, već da uvijek upiremo pogled prema Gospodinu koji i od kamenja može stvoriti djecu Abrahamovu i od tvrdih i oporih značaja prave svece.

Dakle, sveti Brcko je zabilježen kao svetac pokajanja. Umro je 444 godine.

U našoj domovini imaju svega dvije župe posvećene ovom svecu. Jedna je u Brckovljanima kod Dugog Sela u Zagrebačkoj nadbiskupiji , sagrađena u XII stoljeću i to od strane Ivanovaca, koji su očito donijeli njegovo štovanje u ove krajeve. Druga je u Kalniku, u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji.

Danas nedaleko od Križevaca postoji i selo Brckovština , koje je dobilo ime po ovom svecu.

Sveti Luka evanđelist

Sveti Luka  evanđelist

Iako nije bio očevidac događaja što ih opisuje u Evanđelju, bio je dostojan i vjeran službenik evanđeoske poruke. Zato ga Crkva sa zahvalnošću slavi kao evanđelista, jednog od četvorice, koji nam po Božjem nadahnuću napisaše najdragocjeniju poruku.

O Lukinom životu ne zna se gotovo ništa, a svi podaci dolaze iz kasnijih predaja. Porijeklom Sirijac, po zanimanju liječnik, sveti Luka je prilagodio svoj izričaj kako bi Radosna vijest bila što razumljivija svim kršćanima poganskog porijekla  što je i on sam bio. Iako nije bio učenik za vrijeme Isusovog boravka na zemlji, sveti Luka nam je svojim pisanim tragom prenio dragocjene poruke.

Sveti Luka je bio Sirijac rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. To svjedoče sveti Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sveti Pavao. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji.

Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla.
Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do godine 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće godine 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, kojeg prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom. Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spominje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one "službenike riječi" koji su jedan od izvora njegova evanđeoskoga spisa.

On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako:
"Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio" (Lk 1,1-4).

Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom naroda je bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: "Jedini je Luka sa mnom" (2 Tim 4,11).

Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano. Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i sveti Pavlin iz Nole, pridaje sv. Luki 84 godine života. Prema jednoj predaji, umro je u dobi od 84 godine u Tebi u Grčkoj.

Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor i sv. Beda Časni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke. Isto tako način smrti. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle da je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje.

Smatra se da je sveti Luka naslikao prve ikone. Najpoznatija od tih ikona svakako je Carigradska Bogorodica koja je između 8. i 9. stoljeća prenijeta u Padovu, te se i ona čuva u bazilici svete Justine.

Zaštitnik je: liječnika, kirurga, umjetnika, slikara, kipara, pisara, zlatara, mesara, neoženjenih muškaraca, izrađivača stakla i čipke. Lukin grob časti se u Padovi, Italija, u bazilici svete Justine.

U našoj nadbiskupiji patron je istoimene župe u Travnom.

SVETI PETAR DAMIANI, CRKVENI NAUČITELJ (1007.-1072.)

Sveti Petar Damiani

Peter Manns izdao je veoma vrijedno djelo od 1.100 stranica koje nosi naslov „Reformatori Crkve“. Riječ je o 400 Božjih ugodnika koji se mogu ubrojiti među obnovitelje Crkve. Ako ikome od njih pripada naslov reformatora, onda je to sigurno sv. Petar Damiani. On je bio jedan od najpoznatijih pisaca XI. stoljeća te jedan od najvećih sudionika takozvane predgrgurovske crkvene obnove, koja je prethodila reformi svetog Grgura VII.

Rođen je 1007. u Raveni. Rano ostaje bez roditelja a brigu oko njegova odgoja i velike izobrazbe koje mu je omogućena, preuzimaju njegovi brat i sestra. U sestri Roselindi našao je drugu majku, a u starijem bratu Damjanu drugog oca. Na njegovu uspomenu uzeo je i ime Damiani, što znači Damjanov.

Studirao je u rodnoj Raveni, Firenzi i Parmi. Bio je izobražen u tzv. "slobodnim znanostima", a među njih pripadala je i vještina u lijepom izražavanju, bilo usmenom bilo pismenom. Petar  je stekao izvanrednu sposobnost i upravo majstorstvo u vođenju polemike. Jedno je vrijeme i sam bio profesor, ali je tada odlučio promijeniti život.

U 28.-oj godini pridruži se pustinjacima koji su živjeli u blizini. Ubrzo postaje njihov poglavar te sastavlja pravila življenja za svoju i druge zajednice. Zahvaljujući mnogobrojnim napisanim djelima postaje teoretičarem  pustinjačkog života. Bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U spisima se oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata. Petar  je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik.

Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Dante ga u svojoj Božanstvenoj komediji smješta u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu.

Umro je u Faenzi kod Ravenne u benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072 godine.

Narod je Petra odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Njegov je sprovod bila prava njegova apoteoza. Osim Dantea, štovao ga je i Petrarca, koji je također napisao jedan njegov životopis.

 Svetoga Petra  Damianija zazivaju u pomoć kod glavobolje. Od novijih svečevih životopisa najvrjedniji je iz pera J. Leclercqua:“ Sveti Petar  Damiani pustinjak i čovjek Crkve“.

Papa Lav XII  svečano ga je proglasio  crkvenim naučiteljem 1. listopada 1828. godine.

Spmendan mu je – 21. veljače .

Hereza u biskupiji Rottenburg – Stuttgart

Zabrana mise za pokoj duše generala Praljka nije baš popraćena u hrvatskim medijima osim u par opskurnih antikatoličkih portala koje su sa zadovoljstvom pozdravili taj „junački čin“ biskupa ? Valjda biskupa  Gebharda Fürsta , jer on je zadužen i pozvan da ravna biskpijom , pastoralno, karitativno, personalno,liturgijski itd.

Ima li ovaj biskup milosrđa u sebi na koje tako zdušno potiče papa Franjo od laika do kardinala ? Možda ima, ali selektivno . Sudi li ovaj biskup ne prepuštajući Bogu njegov „posao“ ? Očito.

Nauk Svete Majke Katoličke Crkve temelji se na Isusovom nauku i tako (bi) treba biti. Isus na križu prije prepuštanja Duha svome Ocu , na križu oprašta desnom razbojniku grijehe jer se iskreno pokajao i zamolio Isusa da ga uvede u raj. Isus nevin da neviniji može biti razapet između dva razbojnika , oprašta mu , jer je milosrdan. A Isus je sudac. Kaže nauk Crkve „ i opet će doći suditi žive i mrtve“. Ovo ga se spominjemo na svakoj svetoj misi kad se moli Vjerovanje.

Što nam govori Katekizam katoličke Crkve o samoubojstvu , samoubojicama  i njihovom sahranjivanju ?Jednostavno , samoubojstvo je težak grijeh protiv Bogai bližnjih. Međutim, sve do II. Vatikanskog koncila Crkva nije bila načisto po ovom pitanju, štoviše pokojnici koji su učinili suicid nisu mogli imati kršćanski sprovod i nisu bili pokapani na mjesnim katoličkim grobljima.

Napredkom znanosti dokazane su mnoge psihološke devijacije, koje kod čovjeka kao svjesnog bića mogu dovesti do suicida. Također je znastveno dokazano da ljudski mozak registrira smrt . Nebito ,radili li se o 4 ,5 ili 7 sekundi . I čovjek bez obzira na sve , u tim trenutcima se može pokajati ! Još jedan dokaz neizmjerne Mudrosti.

Crkva nikome ne priječi da za nekoga moli , bio on živ ili pokojan. Crkva ne može spriječiti niti jednom vjerniku da u sebi prikaže misu za bilo koga. Zašto bi onda spriječavala da netko i javno „plati“ misu za bilo koga, a naročito grješnika ?

Politička „korektnost „ u pitanju ili ....?

Vjernici u Hrvatskoj dobro su upoznati sa slučajevima misa zadušnica za poglavnika NDH Antu Pavelića. Jadni antifa pokreti i titoisti izgubili su glasnice , tintu i kilograme tonera da „ukažu“ na klerofašizam u Hrvatskoj. Valjda je ipak netko pametniji od te ekipe poslušao nekog teologa koji mu je objasnio da se može „reći“ misa za bilo kojeg grješnika. Taj drug ,valjda misleći da će biti odbijen, plati misu za pokojnog mu maršala Tita. I misa je uredno održana.

Dakle , oče biskupe Gebharde , jeste li Vi još uvijek pastir Svete Katoličke Crkve ili ste otišli u heretike ?