Korizma nekad i sad

Korizma ili četrdesetnica (lat. quadragesima) dio je liturgijske godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za blagdan Uskrsa.

Korizma počinje Pepelnicom, a završava pred Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom počinje Vazmeno trodnevlje. Kršćani se pripremaju u korizmi za slavljenje Uskrsa: molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi te dobrim djelima. Odrasli pripadnici za krštenje - katekumeni imaju u korizmi završne pripreme za svoje krštenje u uskrsnoj noći. Na blagdan Pepelnice, svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: "Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti."

Početak i kraj korizme označen je pokorom, tzv. strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Pepelnica slijedi nakon vremena fašnika i ludovanja, koje je najintenzivnije u Hrvatskom primorju i Dalmaciji .

Korizma je u narodu vrijeme pročišćavanja i uzdržavanja od obilja, kako bi se dobilo više Božje milosti. Tada se nisu održavale svadbe ni veća slavlja. To je vrijeme zime pred nadolazeće proljeće, kada priroda miruje. Budući, da su nestajale zalihe hrane, spremljene ujesen, korizmeni se jelovnik spravljao od onoga što je preostalo.

Razdoblje od 40 dana nije slučajno, to je sveti broj u Bibliji. Izraelci  su lutali pustinjom od Egipta do “Obećane zemlje”  40 godina.  I Isus je toliko postio otišavši u pustinju. Prema predaji  i Joakim, otac BD Marije četrdeset dana se povukao u pustinju, posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka.

Nekada su kršćani, osjećajući korizmu kao blagoslovljeno vrijeme, u radosti jedni drugima poželjeli lijep početak, kao što mi danas čestitamo jedni drugima Novu godinu ili rođendan.

U Gorskom Kotaru su se za vrijeme korizme pripravljali: kiselo zelje, kisela repa, grah i krumpir, pečeni krumpir, kuhani krumpir začinjen s malo masnoće ili začinjena palenta, palenta i mlijeko, kukuruznica ili šmorn, sir i vrhnje, mlijeko i domaći kruh te kompoti od sušenog voća. Meso se jelo samo nedjeljom.

U Slavoniji su se za vrijeme korizme jele posne slastice: slane kiflice, poderane gaće, zlijevanke, ćoravi kolač i sl.

U Vinkovcima, djevojke su se subotama i nedjeljama u korizmi okupljale oko kapelica u različitim dijelovima grada i pjevale  Gospin plač i muku Isusovu. Tada su dolazili i momci, te su uz kokice i posne kolačiće igrali i određene igre.

Nekada davno u Bosanskoj posavini ,nije se pjevalo cijelu korizmu,nije bilo svatova,a još prije ,žene su cijelu korizmu nosile crnu maramu na glavi. 

U dolini Neretve mnogi se nisu mrsili cijeli Veliki tjedan. Svi  su se dani u tom tjednu zvali „Veliki“ . Od Velikog ponedjeljka do Velike subote.

Na Veliki petak se nije radilo, pogotovo na zemlji. Međutim, postojao je jedan krasan običaj u zapadnoj Bosni, kada su muškarci konjima , orali zemlju udovicama i sirotinji, naravno besplatno. U zapadnoj Hercegovini, se ustajalo vrlo rano, da bi se do podne stiglo izmoliti 33 krunice , u spomen na broj Isusovih zemaljskih godina. Taj dan su sva zdrava čeljad provodila u molitvi, pjevanju Gospina plača , a samo o kruhu i vodi.

U srednjoj i južnoj Dalmaciji ,na Veliki četvrtak jela se kuhana kopriva ili maslačak sa krumpirima na malo ulja, a u petak riba. Subotom se također nije jelo meso.

U narodu postoji bogatstvo pučkih korizmenih popijevki, koje se dijele u dvije skupine: popijevke pokorničkoga karaktera i popijevke o muci Gospodnjoj. Hrvatski muzikolog Miroslav Vuk nabrojio je čak 71 pjesmu za korizmeno razdoblje, no moglo bi se reći da danas u narodu živi oko 30 napjeva. Najpoznatije korizmene pjesme u hrvatskom narodu su: "Ja se kajem Bože mili" autora J. Muliha iz 1746., "Počinje se strašna muka" i "O Isuse, daj da pjevam" V. Novaka iz 1909. Nezaobilazna pjesma Križnog puta je "Stala plačuć' tužna mati", koja se nalazi u najvažnijoj hrvatskoj crkvenoj pjesmarici Cithara Octochorda objavljenoj 1701. godine.

Što su rekli poznati o korizmi ?

„Zato korizma za vjernike predstavlja povlaštenu prigodu za duboko preispitivanje dosadašnjeg življenja“ ( sv .Ivan Pavao II, papa )

„Svakom čovjeku dobro će doći vrijeme odricanja da bi znao kontrolirati porive.“          
( fra Zvjezdan Linić, OFM )

„Čini se da je post u naše vrijeme pomalo izgubio svoju duhovnu valjanost , te je u kulturi obilježenoj traženjem materijalnoga blagostanja, poprimio vrijednost terapijske mjere u skrbi o vlastitome tijelu“ ( papa Benedikt XVI )

Duhovna nakana posta može biti: npr. spasiti obitelj, nečije obraćenje i slično.             
( vlč. Zlatko Sudac )

Post i milostinja su dva krila koja dižu k Bogu molitvu u korizmi .( Sv. Augustin )

Korizma donosi kršćaninu blagodat dvostruke radosti: radost dragovoljne i dobrohotne uzdržljivosti i radost Uskrsa za kojim gorljivo čezne. ( Sv. Benedikt iz Nursije )

Jedna zanimljivost iz Pravila i konstitucija Reda najmanjih ( Ordo minimi; O.M. ) koje je osnovao sveti Franjo Paulski sredinom 15 stoljeća : „Osim zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti, Franjo Paulski uvodi i četvrti, koji je bio vrlo strog. Taj zavjet se odnosio na trajnu korizmu. Braća nisu smjela jesti ništa životinjskog porijekla, pa tako čak ni mlijeko,sir ili jaja.“ Red najmanjih postoji i danas, sa izmijenjenim i nadopunjenim pravilima.

Postavlja se pitanje je li se u srednjem vijeku pa i kasnije, više postilo  zbog neimaštine ili zbog pobožnosti ? Prosudite sami.

Dobro je za vrijeme korizme shvatiti ozbiljnost i pokoru. Uočiti treba i ovo: u dva dana "strogog posta" (Čista srijeda i Veliki petak) nije samo post, nego, zajedno, i post i nemrs!

Opasnosti posta jesu formalizam, oholost i hvalisanje, s nakanom „da ljudi vide“. Post mora biti neupadan, skriven u ljubavi Božjoj, koja se odražava u ljubavi prema bližnjemu.

I još nešto. Koliko vrijedi sam post , bez molitve ?

Stoga treba se držati Gospodinovih riječi glede posta:

„A kad postite ne budite žalosni kao licemjeri; jer oni načine blijeda lica svoja da ih vide ljudi kako poste. Zaista vam kažem da su primili plaću svoju. A ti kad postiš namazi glavu svoju, i lice svoje umij, da te ne vide ljudi gdje postiš, nego Otac tvoj koji je u tajnosti; i  Otac tvoj koji vidi tajno, platit će tebi javno“. (Evanđelje po sv. Mateju, 6:16-18)

Stoga, sretana i uspješna Korizma, uz pomoć Božju .

4 godine od odlaska pape Benedikta XVI u mirovinu

Ovaj tekst bi se moglo nazvati i „licemjeri svi zemalja ujedinite se“, ali papa emeritus Benedikt XVI zaslužuje ime u naslovu.

Odreknuće od katedre svetog Petra, Benedikt XVI , izrekao je po svom običaju- tiho i skromno. Iznenađeni su bili kardinali, vatikanolozi, novinari i novinarčići, političari i običan puk. Požuriše svi „čestitati“ ostarjelom papi , na hrabrom potezu, ne ulazeći previše u rasčlambu te odluke.

No, je li tko shvatio poruku , koju je Benedikt XVI uputio na Pepelnicu , Anno Domini 2013 ? „ Nije li licemjerno razdirati svoje haljine za tuđe grijehe, a ne očistiti vlastito srce“ ?

Tko shvaća , znat će o čemu se radi. Papa Ivan Pavao II, putnik, mirotvorac, „rušitelj komunizma“ , borac za prava svih naroda, mogao je to i biti , i izbivati iz Vatikana , kada je imao savršeno doktrinarno i teološko „zaleđe“ u liku prefekta za nauk vjere, kardinala Josepha Ratzingera.

Činjenica je , da papu Ivana Pavla II, nisu masonski i liberalno fašistički mediji , odveć napadali. Samo nije mogao dobiti Nobelovu nagradu za mir , jer eto nije „gay friend (!)

Ali dolaskom na Petrovu stolicu, papa Benedikt biva „čerečen“ od toga da je extra  „konzervativac“ , pa da je bio član Hitlerove mladeži. Naravno to su  pisali  kod nas, „demokratski“ novinarčići koji su svoje partijske knjižice pospremili u ladice, tek kad je Hrvatska međunarodno priznata. Zašto su zapadni masoni i ini neprijatelji katoličke crkve toliko čekali da obznane pedofilske i financijske skandale ?

Neki od tih skandala ( ne opravdavajući kardinale i biskupe prikrivače ) sežu u 60-te godine prošlog stoljeća.  I baš se izvlače na vidjelo, za vrijeme pontifikata Benedikta XVI ! 

O Aferi  Vatikanleaks, odnosno curenje informacija iz samog papinog sefa, Benedikt XVI je prokomentirao :“ Nije mi jasan psihološki profil tih ljudi“.

Radišan kakav jest, očito po rođenju i po naciji, bez obzira na godine, siguran sam da je htio postaviti stvari na „svoje mjesto“.  Vrhunski teolog , kakvog Crkva odavno nije imala, zagovaratelj discipline i transparentnosti, očito je smetao mnogima.

Papa Benedikt XVI , povjerio je trojici „ostarjelih“ kardinala, ali očito onima kojima je vjerovao, zadatak da ispitaju razloge „curenja „ informacija iz Vatikana. Ti kardinali su : Slovak Josef Tomko ( 89 ), Španjolac Julijan Herranz ( 83 ) i Talijan Salvatore di Giorgi ( 83 ). Po onome što su zaključili i predali  pismeno izvješće u XII mjesecu prošle godine , papa je zacijelo bio razočaran.  Narod veli , gdje ima dima i ima i vatre. Neslužbeno se radi o doslovnoj krađi crkvenog novca , korupciji i bludu. Tko je pozornije pratio papine riječi i propovijedi mogao je shvatiti njegove poruke, ali ih nije mogao povezati sa detaljima. Oni kojima su bile upućene , morali su shvatiti.

Papa Benedikt XVI je izvješće zapečetio i pospremio u sef, a ključ je dobio novi papa Franjo.

Kardinal Danneels priznao je da je postojao tajni klub koji se protivio papinstvu Benedikta XVI.

Ovaj kardinal , inače nadbiskup emeritus iz Bruxellesa je bez sustezanja izjavio,  da je sudjelovao u radikalnoj skupini reformista, u tom tajnom klubu koji je on sam nazvao “mafija” , a koji se oštro suprostavljao „vladavini“ pape Benedikta XVI. Briga oko tajnosti je nestala, odreknućem od službe pape Benedikta XVI.

Skupina je htjela uvesti drastične reforme u Crkvu kako bi je učinila “modernijom”, te tražila da im kardinal Jorge Bergoglio bude na čelu. Eto , i uspjeli su....

Ne zaboravimo na pozitivne učinke njegovog pontifikata - teološku jasnoću, smislenost i strogost u odnosu prema skandalima poput onoga sa svećenicima pedofilima.

Stoga , doslovno mi je mučno , kada ti isti kojima se poruke poslane , sa lažnim suzama u očima „zahvaljuju „ papi na njegovoj hrabrosti  i časnom pontifikatu .

Je li papa, mogao uzeti bič, kao Gospodin naš i iz hrama Božjeg istjerati trgovce ? Ne zaboravimo , Isus je tada imao 33 godine, a ovaj papa je bio blizu 86 godine života.

Bez , obzira na sve Benedikt XVI, se nije predao , barem u duhu. Molitva u kontemplaciji , zna biti „jača“ od svega. Jedan je svetac rekao: „ Da nema klauzurnih samostana i kontemplativnih redova i molitava u njima, svijet bi odavno propao“.

Oni koji su ga vidjeli ponavljaju istu stvar - Benedikt XVI djeluje kao da je skinuo veliki teret s leđa i svjesno se potpuno povukao u pozadinu,  a iz samostana Izlazi samo na poziv pape Franje i ne prihvaća druge pozive.

Stoga ću otići na svetu misu 28. veljače ,na dan njegova odreknuća od službe, ne zato što me netko poziva , nego zato što osjećam potrebu na toj svetoj misi , zahvalim dragome Bogu na darovima , što ih je dao Josephu Ratzingeru i što mu je omogućio vodstvo Crkve nepunih osam godina.

I na kraju ono što je za nas najvažnije, a što je rekao naš Spasitelj : „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta." ( Mt.28.20)  Amen.

Blaženi Marko iz Aviana i obrana Beča 1683 godine

Nedavno sam pogledao film Day of the Siege : September Eleven 1683 ( u originalu 11 settembre 1683 ) u italijansko-poljskoj produkciji.

Redateljsku palicu je imao Renzo Martinelli , a ulogu Maraka iza Aviana koji je u ovom filmu glavni lik , tumači poznati i cijenjeni američki glumac F. Murray Abraham.

Blaženi Marko iz Aviana (Pardenone) rodio se 17. studenoga 1631. od uglednih roditelja Marka Cristoforija Ruže Zanoni i na krštenju je dobio ime Karlo Dominik, prvu poduku primio je od seoskog učitelja i, kada je za to navršio dob, roditelji su ga dali u isusovački zavod u Gorici. Dječak, bojažljiva karaktera, ali sanjar, ponesen oduševljenjem, jednoga se dana, prilikom povratka pitomaca sa šetnje, nije javio prilikom prozivke. Pobjegao je kako bi otišao obratiti Turke. Nakon dva dana pješačenja, iscrpljen je pokucao na vrata kapucinskog samostana u Kopru. Mladenačka se kriza riješila Božjim pozivom u samostan i 21. studenoga 1648. oblači kapucinsko redovničko odijelo u novicijatu u Coneglianu, promijenivši krsno ime u Marko.

Zaređen je za svećenika 18 rujna 1655 godine i odmah počinje propovijedati, odnosno započinje apostolat riječi.

Nakon služenja po samostanima i imenovanjem poglavara samostana u Belunu a kasnije i u Oderzu, Marko moli poglavare da oslobode tog tereta , jer je volio samoću i molitvu. Premjestili su ga u Padovu.

Ondje je jedan njegov svečani govor, koji je blaženik trebao održati iz poslušnosti pred velikim mnoštvom učenih ljudi grada, otkrio njegovu veličinu, možda ne toliko u govorničkoj vještini koliko u čudesnom događaju.

Od tada započinje njegov intenzivan život, koji je Marka odveo na putove ne samo na venecijansko područje nego gotovo po cijeloj Europi. Te propovijedi i putovanja bili su obilježeni sve većim glasom o čudotvornosti. Marko je izbjegavao, koliko god je bilo moguće, slavu i provodio strog i duboko pobožan život.

Glas o njemu pronio se izvan granica Italije. Poglavarima i papi počeli su pristizati zahtjevi da dođe k njima taj izvanredni apostol. U neumornome apostolskom djelovanju prošao je u više navrata gotovo cijelu Europu. Njegovo su propovijedanje pratili brojni Božji čudesni zahvati. U misionarskom i apostolskom propovijedanju posebno je naglašavao važnost i djelotvornost »savršenog čina pokajanja«.

Događanja iz toga doba dovela su Marka u Beč i pripremila ga za velik zadatak koji obilježava drugo razdoblje njegova života, za borbu protiv Turaka. Oni su u svojem napredovanju došli sve do pod Beč, koji su opsjedali. Ujedinivši katoličke vladare Europe, izuzev francuskog kralja Luja XIV., uspio je konačno slomiti islam u Europi razbijanjem turske opsade Beča i sjajnom pobjedom 12. rujna 1683.

Marko, potaknut žarom i živim preporukama Inocenta XI., otputovao je na bojno polje, pobijedio odupiranja, ublažio nesloge, oduševljavao vojnike i posebno hrabrog Ivana Sobjeskog poticao na nepokolebljivo utjecanje u Božju pomoć - i Beč je bio spašen od turskog osvajanja (1683.).

Blaženik, u izvještaju papi o blistavoj pobjedi kod Beču, potvrđuje da se oslobođenje dogodilo »čudom«. Pobjeda je izborena, neprijatelj je natjeran u bijeg i oslobođena su druga područja i okupirani gradovi. I da nije bilo čestih podijeljenosti među vladarima, mogli su postići još veće uspjehe protiv turske najezde. To će se postići dodatnim naporom i zalaganjem o. Marka i prijedlozima njegovih strateških planova.

Godine 1684. uspio je postići da u Svetu ligu uđe i Venecija. Običavao je govoriti kako bi, da je imao priliku govoriti s Lujom XIV., i njega bio uvjerio.

Posljednjih dvadeset godina poduzimao je naporna apostolska putovanja po čitavoj Europi. Ona su uslijedila uvijek iz poslušnosti i na zahtjev poglavara Reda ili na izričito traženje Svete Stolice. Europski uglednici stalno su ga tražili i nudili mu svoje prijateljstvo.
U svibnju 1699. krenuo je na posljednje putovanje u Beč. Njegovo je zdravlje bilo već jako narušeno i neprestano se pogoršavalo. Govorio bi: »Ne mogu više, ali papa naređuje.«

Bolovao je od tumora koji ga je izjedao. Apostolski nuncij Andrija Santa Croce osobno je prenio bolesniku apostolski blagoslov pape Inocenta XII. Otac Marko primio je sakrament bolesničkog pomazanja i obnovio redovničke zavjete. Držeći u rukama križ, blago je preminuo 13. kolovoza 1699. u carevoj nazočnosti. Nakon svečanih pogrebnih obreda, njegovo je tijelo našlo svoj konačni počinak u kapucinskoj crkvi u Beču, uz carske grobnice.

Godine 1891. započeo je u Beču i u Veneciji redovni informativni proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. 6. srpnja 1991. Ivan Pavao II. proglašava herojski stupanj kreposti o. Marka. Već 2003., na Trgu sv. Petra u Rimu, 27. travnja isti ga papa proglašava blaženim, uzdižući ga tako na čast oltara.

Kako je Marko moli poglavare da oslobode tog tereta „šefovanja“ u samostanu, tako je molio vladare ondašnje Europe za ujedinjenje u borbi protiv turskih osvajanja i islamizacije Europe. U filmu je , po onome što znamo iz njegova života, dosta vjerno prikazan.

O umjetničkom dojmu filma , moglo bi se raspravljati.

Strogi samostan

Strogi samostan i "pričljivi" redovnik

Bio jednom jedan samostan u kojem je vladala stroga disciplina. Poštivajući  zavjet šutnje nikome nije bilo dozvoljeno da govori. Ali, postojala je jedna iznimka. Svakih deset godina redovnicima je bilo dozvoljeno da progovore u dvije riječi. Nakon što je proveo prvih deset godina u samostanu, jedan redovnik je došao do predstojnika samostana.

 "Prošlo je deset godina," kaže predstojnik samostana. "Koje dvije riječi želiš izreći?"
"Krevet... tvrd..." reče redovnik.
"Razumijem," odgovori predstojnik samostana.

Deset godina kasnije, redovnik se vratio predstojniku samostana. 

"Prošlo je još deset godina," reče predstojnik samostana. "Koje dvije riječi želiš izreći?"
"Hrana... neukusna..." reče redovnik.
"Razumijem," odgovori predstojnik samostana.

Još je deset godina prošlo i redovnik se ponovno susreo s predstojnikom samostana koji ga upita: "Koje dvije riječi želiš izreći nakon ovih deset godina?"
"Ja... odustajem!" reče redovnik.
"Pa, razumijem i zašto," odgovori predstojnik samostana. "Sve što si god radio je bilo samo prigovaranje."

Sveti Valentin

U sveopćem ludilu  potrošačkog društva,  čak ni sveci nisu pošteđeni.  Sveti Valentin se sa neba vjerojatno čudi , kako se njegov spomendan “slavi” bonbonjerama, intimnim večerama, crvenim ružama i plesom u nekom diskaću do zore.   

             

Svetac zaljubljenih ?

 Osim ljubavi za Krista, kojom je svetac platio glavom, nema spomena o nekim drugim ljubavima, pa tako naš Valentin  ni kriv ni dužan postade zaštitnikom zaljubljenih.

Svakako da nije loše biti zaljubljen i voliti osobu ( suprotnog spola ),cijeloga života , a ne samo 14. veljače. 

                                                             

 Stoga, ne bi valjalo da kršćani Valentinovo kao Dan zaljubljenih smatraju nečim što zapravo nema veze s tim svecem. Ako bismo se zaustavili na našim osnovnim potrebama, uvidjeli bismo da je temeljna naša potreba ljubiti i biti ljubljen, ali cijeli život . A uz Božju pomoć, darivati  novi život  kroz djecu. Kud veće ljubavi !

Tko je zaista bio sveti Valentin ? Malo je podataka o svetom Valentinu. Sveti Valentin iz Ternija podnio je mučeništvo za Krista u drugoj polovini III. stoljeća, u doba najžešćih progona kršćana u Rimskom carstvu.

U spisima se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Valentin je stupio pred cara, koji mu je rekao: «Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak k staroj vjeri u rimske bogove.» Valentin je odvratio: «Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.» Na upit jednoga od sudaca što misli o rimskim bogovima, odgovorio je: «To su demoni!» Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio cara da mu da samo koji trenutak te mu na brzinu istumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski upravitelj uzviknuo: «Valentin je čarobnjak!» Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom upravitelji, a ovaj opet sucu Asteriju da ga preobrati. Asterije ga povede u svoj dom. Ali i tu se dogodilo nešto neočekivano. Nije sudac priveo Valentina na poganstvo nego je Valentin obratio suca na kršćanstvo. Bilo je to ovako. "Ako tvoj Krist", veli njemu sudac, "može ozdraviti moju kćerku koja je pred dvije godine oslijepila, prihvatit ću i ja kršćanstvo!" Valentin položi ruke na slijepu djevojku i prizove Krista u pomoć iskrenom molitvom. I gle čuda! Djevojka je progledala! Asterije se odmah dao krstiti te uskoro skupa sa svojom obitelji umre mučeničkom smrću.

Gradski je upravitelj Valentina dao izmlatiti toljagama, a zatim naredio da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla. Nedugo nakon njegove smrti proglašen je svecem, a papa Galezije je godine 496. proglasio 14. veljaču danom sv. Valentina. Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama već od ranog srednjeg vijeka...

Sveti Valentine , moli za sve nas.

Pismo patera Franza Pfannera

O svom boravku u Bosni Pater Franz Pfanner, utemeljitelj i prior samostana Marija Zvijezda (Maria Stern), kojeg je osnovao 1869. godine u Delibašinu Selu kod Banje Luke je 1873. napisao je krajnje zanimljivo pismo u kome objašnjava koban utjecaj rakije šljivovice na svakodnevni život Bosanaca, sve tri vjere. Muslimana, katolika i pravoslavaca.

O. Franz (Franjo) Pfanner, trapist, utemeljio je ovaj samostan 21. lipnja 1869. godine, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da osnuje samostan u Hrvatskoj. Naime, dolazak skupine njegove redovničke subraće u Bosnu (tada otomansko carstvo) smatra se danom utemeljenja samostana "Marija Zvijezda". Svladavši brojne poteškoće, uspio je kupiti posjed od Tome Radulovića. Najprije su se nastanili u maloj drvenoj staji, koju je o. Franjo kupio, a koju do danas trapisti nazivaju svojom "kolijevkom". Kao prva crkva služila im je drvena kapelica na groblju sv. Ive Krstitelja. U “kolijevci” je nekoliko mjeseci živjelo devet trapista.

Trapisti su iste godine počeli graditi svoj "privremeni samostan" u kojem su boravili od 7.9.1869. do 24.12.1870. godine. O. Franjo dao mu je ime "Marija Zvijezda" ("Maria Stern").

U proljeće 1870. godine počinju graditi novi samostan. Radi velikih problema s turskim vlastima (uz brojne druge, problemi s turskim vlastima bili su njegov trajni usud!) o. Franjo iste godine putuje tajno, preobučen u turskog bega, u Carigrad, gdje dobiva dozvolu da može sazidati "kuću sa 60 soba".

Te godine sagrađena je i zgrada za gospodarstvo u kojoj je bila: ambulanta-bolnica, soba za goste, mala žitnica i štala za dva konja i šest krava.

Godine 1871. o. Franjo je održao sa svojom braćom, radnicima i katoličkim susjedima Tijelovsku procesiju, možda prvu u Bosni nakon 400 godina. Iste godine nabavio je prvo crkveno zvono (zvona su bila zabranjena u otomanskom carstvu!).  Prokrijumčario ga je u bačvi jeftinog vina. ( U pismu opisuje kako su dobili dozvolu zvonjenja ! )

O. Pfanner sa svojom subraćom bio je neumorni graditelj. Izgradili su pravi poljoprivredno-zanatsko-industrijski kombinat!

U njemu su bili: Ciglana (1869.g.), Kovačnica s radionicom za plugove (1869.g.), Žitnica-silos (1870.g.), Kamenolom (1870. g.), Mlin (1872. g.), Sirara (1882.g.), Pilana (1872.-1873.g.), Sušionica šljiva (1872.g.) Pivara (1873. g.), Sušionica za voće (1876.g.), Tvornica cigle i crijepa (1877. g.), Klaonica (1877.g.), Mlin za mljevenje kostiju i Tvornica tutkala (1877.g.), Voćni i šumski rasadnik (1878.g.), Tvornica sukna sa predionicom i tkaonicom (1878.g.), Štamparija sa kartonažom i knjigovežnicom (1879.g.), Bačvarsko, stolarska i kolarska radionica (1879.g.).

Godine 1877. počeli  su sa izgradnjom bolnice, a prvi bolesnici su primljeni 2.2.1879.

Dječje sirotište otvoreno je 1.3.1878. Započelo je s četiri dječaka, a već nakon mjesec dana bilo ih je 20.

Izgradili su 1879.g. obiteljske kuće za svoje radnike. Prve koje su bile pokrivene crijepom. Bile su to također prve kuće u BiH koje su poslodavci izgradili za svoje radnike. Te godine sagrađen je i Radnički azil.

Izgrađena je štala kapaciteta 50 krava.

O. Pfanner je doveo u Banja Luku dvije redovničke družbe: Milosrdnice (1872. g.) i Klanjateljice (1879. g.).

Na poziv tamošnjeg biskupa, o. Pfanner je g. 1880. je sa skupinom braće otputovao prvi puta u Južnu Afriku, a 28.5.1883. konačno je napustio "Mariju Zvijezdu". Godine 1885. izabran je u južnoafričkom samostanu "Marianhill", kojega je osnovao, za opata. Umro je u Africi 24.5.1909. u 84 godini života. U tijeku je proces za njegovo proglašenje blaženim.

Otac Franjo je osnivač Kongregacije misionara iz Marianhilla, koja danas djeluje širom svijeta.

O svom boravku u Bosni otac Pfanner je 1873. napisao krajnje zanimljivo pismo bratu trapistu Ivanu.

Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873. AD

Dragi brate u Kristu Ivane,

Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan.

Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to preduhitrimo. Grad, u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski je, ali ima i neke europske značajke. Unatoč Sultanovu odobrenju da kršćani ovdje zemlju slobodno kupovati mogu, i unatoč razvijenoj trgovini, u čemu prednjači pravoslavni ortodoks Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100 jutara od narečenog Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na desnoj obali rijeke Vrbas (sa 400 hrastovih i 400 stabala šljive) čak tri hiljade dukata. Brate Ivane, ti poznaješ moju upornost; natezali smo se, uz Konzulovu pomoć, do pola noći, a onda gospodin Tomo, neka mu Svevišnji udijeli svaku milost, napokon spusti cijenu na 1400 dukata.

Moram spomenuti i da sam, na kupljenoj zemlji, sva stabla znakom svojim obilježio u nazočnosti Konzula i kmetova-katolika ovdašnjih: Ilije i Nikole Bilića i Mijata Janića. (Ne zaboravi se vratiti na onih podcrtanih 400 stabala šljiva !). Sam Bog znade kroz šta smo prolazili začinjući na pustoj livadi samostan! Ipak, nakon rezignacije življa ovdašnjeg (muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog oprosti – i katolika) dosljedno prakticiranje devize našega Reda “Ora et labora!” (“Moli i radi”), uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su nam, Bogu hvala, i opće poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova (bez razlike u vjeri) nego i Vlasti službene. Sada na nas gledaju kao na “derviše”, a to su pripadnici muhamedanskih sektii, koji uživaju velik ugled.

Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo dopušteno zvoniti. Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri tome moramo i zvoniti.

Turci držahu kako smo pobožni “derviši” koji osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše “dok kiša ne padne”. I Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju – trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu dovabila.

I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu dolazili, klanjali nam se i uzvikivali “Mašallah!” A to je znak udivljenja i na turskome znači: “Kad Bog hoće (to i bude)!” Zvonismo još dugo poslije toga, a njima to nije smetalo.

A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama.

Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju).

Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.

Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja.

Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti.

Niko sretniji od mene kada sam prošloga listopada i studenog zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao siječanj, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao! Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napit li svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji biti!

Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: “Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas prosvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!”
Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi!

Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti! Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem veljače počelo popravljali.

Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski, bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima).
Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju.

Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu!

Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju…

Tvoj brat u Kristu Franjo

Dokle seže papina moć ?

Recimo odmah da nitko nije bezgrješan. I sam je sveti Petar bio grješnik, ako ni zbog čega drugog, a onda zato što je triput zatajio Isusa. A kao drugo, papa ne posjeduje nikakve magijske moći. I jedna i druga pretpostavaka u oštrom su sukobu s osnovnim naukom Crkve. I što je onda zapravo nepogrešivost ili nezabludivost pape? ,,Kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve” . Time je jasno da se nepogrešivo naučavanje “ex cathedra” razlikuje od privatnih i ostalih papinih djelovanja, čak i ako su učiteljske i pastirske naravi, ako nemaju definitivan i time nepogrešiv karakter. Iako je ova doktrina bila formalno proglašena tek 1870. godine, ipak je bila prakticirana od Petrovih dana, to jest od samog početka Crkve.

Nepogrešivo naučavaju i biskupi, dakako ako njihov nauk ne proturječi papinom, što napose vrijedi kad je riječ o proglašavanju doktrine na crkvenim saborima (koncilima), ali nijedan nauk nije nepogrješiv, makar potjecao i od biskupskog sabora, ukoliko ga ne odobri papa. Drugim riječima, nepogrešivost je dar koji je Crkvi dan kao cjelini (1 Tim 3,15), a papi i na izričit način (Mt 16,18-19).

O Honoriju i pitanju monoteletizma mnogo se pisalo i govorilo. U čemu je papa Honorije I pogriješio ? Honorije je pogriješio utoliko što doktrinu nije proglasio ex cathedra, nego je dopustio da se hereza rasplamsa, što će osuditi njegov kasniji nasljednik Leon II.

On je, dakle, bio osuđen zbog zapostavljanja svoje dužnosti (dakle grijeha), no nipošto ne i zbog krivovjerja ili proglašavanja krive dogme. 

U središtu pontifikata pape Honorija koji je vladao od 625. do 638., bilo je pitanje monoteletizma, posljednjeg od velikih kristoloških krivovjerja. Kako bi udovoljio bizantskom caru Herakliju koji je želio jamčiti unutarnji vjerski mir u svojemu carstvu, carigradski je patrijarh Sergije pokušao pronaći kompromis između katoličkog pravovjerja prema kojemu su u Isusu Kristu dvije naravi u samo jednoj osobi i monofizitskog krivovjerja koje je Kristu pripisivalo samo jednu osobu i samo jednu narav.

Rezultat kompromisa bilo je novo krivovjerje, monoteletizam prema kojemu je dvostruka narav u Kristu u svojim činima pokretana samo jednim djelovanjem i jednom voljom. Posrijedi je bio polu-monofizitizam, no istina je ili cjelovita, ili nije istina, a umjereno krivovjerje ostaje ipak krivovjerjem.

Jeruzalemski patrijarh Sofronije bio je među onima koji su se najsnažnije umiješali u osudu novoga učenja koje je onemogućavalo Kristovo čovještvo i vodilo u monofizitizam koji je osudio Kalcedonski sabor (451. godine).

Ojačan Papinom podrškom, car Heraklije je 638. godine objavio doktrinarnu formulu nazvanu Echtesis („Izlaganje“) u kojoj je nametao novu teoriju o jedinstvenoj božanskoj volji kao službenu vjeru. Monoteletizam je tijekom četrdeset godina trijumfirao u Bizantskom carstvu. U to vrijeme najsnažniji je branitelj vjere bio Maksim, nazvan Ispovjednik koji je sudjelovao na jednoj sinodi koju je u Lateranu ( 649.) sazvao papa Martin I. ( 649.-655.) radi osude monoteletizma. I Papa i Maksim bili su poslani u izgnanstvo. Maksimu, koji je odbio potpisati monoteletska učenja, odrezan je jezik i desna ruka. Sofronija, Maksima i Martina danas Crkva časti kao svetce zbog njihovog neslomljivog otpora monoteletskom krivovjerju.

Katoličku je vjeru konačno obnovio III. carigradski sabor, VI. crkveni ekumenski sabor koji se okupio 7. studenoga 680. godine uz nazočnost cara Konstantina IV., i predstavnike novoga pape, Agatona ( 678.-681.). Sabor je osudio monoteletizam i bacio anatemu na sve one koji su poticali i podupirali krivovjerje, uključujući u osudu i papu Honorija.

Što se pape Honorija tiče, on nije osuđen kao heretik nego kako je to objasnio papa Lav II.,“ samo zbog nehaja pri suzbijanju krivog naučavanja.“

Sad će se mnogi fundamentalisti, u pokušaju da dokažu kako Petar nije bio nepogrešiv, pozvati na Gal 2,11-14, no time će samo još jednom pokazati da ne razumiju značenje papine nezabludivosti. Na tome mjestu, međutim, Pavao (i to s punim pravom) kori Petra zbog nevaljalog ponašanja, dakle grijeha, ali ga nipošto ne kudi i zbog krivog naučavanja vjere. Petar, uostalom, nije bio jedini papa koji je bio ukoren zbog lošeg ponašanja – tako je primjerice i sveta Katarina svojedobno upozoravala na papino nedolično vladanje. No unatoč tome što se u jednom trenutku ponio kako ne treba – što je posljedica ljudske slabosti, kojoj je papa podložan kao i svi ostali smrtnici – baš je sveti Petar (nepogrešivo) proglasio dogmu o pokrštavanju pogana.

Mora se međutim primijetiti da je podložnik ako je ugrožena vjera dužan čak i javno prekoriti svoga pretpostavljenog. Stoga je Pavao Petra, kojemu je bio podložnik, prekorio u javnosti zbog neposredne opasnosti od sablazni glede vjere, a Petar je, kako piše Augustin u bilješci o Gal 2,11, "dao primjer poglavarima kako dogodi li se ikada da skrenu s pravog puta, ne smiju prezreti ukor svojih podložnika". (Summa theologiae, II-II, 33, 4)

Sveti ( službeno blaženi )  kardinal Newman piše : "Tijelo biskupstva bijaše nevjerno svojem poslanju, dok tijelo laikata bijaše vjerno svojem krštenju; jedanput bi Papa, drugi put patrijarhijska, metropolitanska ili neka druga visoka stolica, ili pak opći koncil, rekli što nije trebalo reći ili učinili nešto što zamračuje i ugrožava objavljenu istinu, dok je s druge strane upravo kršćanski puk, pod vodstvom Providnosti, bio crkvena snaga Atanaziju, Hilariju, Euzebiju Verčelskom i drugim velikim osamljenim ispovjedaocima, koji bi bez njih bili propali."

Kada je 1870 g. Prvi vatikanski koncil svečano proglasio dogmu o papinoj nepogrešivosti, bila je vrlo pažljivo konstruirana. Prema formuli koncila, papinski edikt se smatrao nepogrešivim samo ako:

1-se odnosi na vjeru i moral

2-ne proturječi Svetom pismu ili božanskoj Objavi

3- ima namjeru obuhvatiti cijelu Crkvu

Kako je Benedikt XVI. objasnio u srpnju 2005. godine: “Papa nije prorok; On je nepogrešiv [samo] u vrlo rijetkim situacijama.”

Klasičan slučaj se dogodio tijekom papine konferencije za novinare na povratku u Rim nakon sedmodnevnog putovanja po Latinskoj Americi. Tijekom 65-minutnog sastanka s novinarima, papa je priznao svoju moguću pogrešivost najmanje sedam puta

Evo što kažu spisi svetog Roberta Bellarmina ( 1542-1621 ), crkvenog naučitelja, glede dopuštenog otpora zabludjelu rimskom prvosvećeniku: "Zato kao što bi bilo zakonito oprijeti se prvosvećeniku ako napada tijelo, zakonito je i oprijeti mu se ako napada duše ili remeti državni poredak, a pogotovo ako bi nastojao uništiti Crkvu. Kažem, zakonito je oprijeti mu se, odbijajući činiti što naređuje i sprečavajući da se provede njegova volja..." (De controversiis o rimskom prvosvećeniku, 2, 29)

Papa Benedikt XVI kao vrhunski teolog lijepo objašnjava : "Papa nije apsolutni monarh, čija bi mišljenja i želje bili zakon. Naprotiv, Papina je služba jamstvo poslušnosti Kristu i njegovoj Riječi. Stoga Papa ne smije naviještati vlastite ideje, nego mora stalno obvezivati sebe i Crkvu na poslušnost Božjoj Riječi, nasuprot svakom pokušaju njezine prilagodbe ili razvodnjavanja te svakom obliku oportunizma.“

Tužno razdoblje najmlađeg ( i najgoreg ) pape u povijesti Benedikta IX ,koji je vladao u tri navrata ( 1032-1044 ; 1045 i 1047-148 ) , najbolje je opisao papa Silvestar III. koji govori "da mu je život bio tako pogan, gnjusan i sramotan, da se on grozi i opisati ga. Vladao je više kao razbojnik nego prelat".

No i u ovom slučaju imamo jednu zanimljivost.  Papa Grgur VI ( 1045-1046 ), faktički je postao papa kupujući službu od već spomenutog Benedikta IX. Za Grgura VI , koji je bio kum Benediktu IX, suvremenici tvrde da je to uradio zbog sprječavanja daljnjih sablazni na Petrovoj stolici. Iako je priznao na Sinodi u Sutri , na kojoj je sudjelovao i car Henrik III, da isplatio poveću sumu novca Benediktu IX, samo zato da ga makne iz Rima, ipak je i on bio optužen za simoniju i bio je prisiljen dati odreknuće od službe. Grgur VI umro je u Kolnu 1048 godine. Ipak počast mu je odao svetac  Hildebrand od Sovana, koji je uzeo Grgur VII , prozvan Veliki i koji je surađivao sa Grgurom VI.

Postavlja se pitanje je li Grgur VI napravio dobro djelo iako je faktički nekanonski došao na čelo Crkve ? Najbolji odgovor dao je upravo Hildebrand koji je postao papa i uzeo ime po njemu , Grgur VII, kasnije prozvan veliki.

Maroniti

Jedan je vrlo sveti čovjek, imenom Maron, odlučio svoj život posvetiti Bogu živeći u samoći u brdima. To je bilo početkom petoga stoljeća poslije Krista. To je poznato jer je njegov životopis napisan 440 poslije Krista. Njegova samoća nije dugo potrajala jer su mnogi ljudi dolazili k njemu po duhovnu i tjelesnu pomoć. Zbog svojih čudesa i svetosti života službeno je proglašen svetim.

Zbog intenzivnosti njegova učenja i životnog primjera, mnogo je obraćenika osnovalo samostane i sami su se nazvali «maronitima» da bi istaknuli ideal koji su pokušavali slijediti. Nekoliko tih najranijih zajednica vodio je sam sv. Maron. Vremenom se onda i šira kršćanska zajednica vezana uz te redovnike, sljedbenike sv. Marona, prozvala maronitima.

U prvo vrijeme širenja kršćanstva često se vrlo oštro raspravljalo o teološkim pitanjima. Prije 451. godine mnogi su kršćani razmišljali u Kristovoj naravi. Je li on bio samo Bog ili i Bog i čovjek? Neki su kršćani zastupali mišljenje da je Kristova božanska narav bila tako snažna da je poništavala ljudsku. 

Oni su prozvani «monofizitima», što znači da su vjerovali u samo jednu Kristovu narav (fisis) – onu božansku. Ekumenski (opći) sabor Crkve u mjestu Kalcedonu 451. godine zaključio je da je monofizitizam hereza (pogrešno učenje) i da je Krist bio istodobno  potpuni čovjek i potpuni Bog. To je učenje Katoličke crkve do danas.

Nakon koncila neki monofiziti su pokušali prisiliti ostale da vjeruju u jednu Kristovu narav. Da bi dokazali svoju «istinu» ubili su 350 maronitskih monaha a toliko i ranili. Nakon smrti ovih nepokolebljivih mučenika, u Siriji su kalcedonizam i maronitizam postali sinonimi.

Poglavar samostana sv. Marona poslao je papi sv. Hormizdu izvještaj o ovom događaju i zamolio njegovu zaštitu. Pismo je adresirano na «Hormizda, univerzalnog patrijarha, koji sjedi na stolici sv. Petra, prvaka apostola». Ovo je prvi dokument koji pokazuje činjenicu da je papa bio priznat kao najviši poglavar Crkve.

Tijekom vremena dolazilo je do povremenih trzavica u odnosima između maronita i pape. Neki su bili prouzročeni jezičnim barijerama: nisu se međusobno mogli razumjeti, a promet su otežavale mnoge opasnosti i poteškoće. Da bi uspostavili bolju suradnju između Rimske crkve i istočnih crkava, sagradila su dvojica papa, Pavao III. i Pio IV. maronitski koledž gdje su maronitski svećenici mogli studirati, a obnovio ga je papa Grgur XIII. 6. srpnja 1584.

Stoljećima su maroniti teško živjeli i bili progonjeni. Izdržali su, kao praktični kršćani, teške represalije pod Turcima, ali su nakon krvavih pokušaja istrjebljenja uvijek iznova počinjali. Da bi se održali na životu, povlačili su se u libanonske planine. Kao zajednica progonjenih, ipak su ljubomorno čuvali i njegovali svoju stoljećima dugu tradiciju. Maroniti su danas najvećim dijelom Libanonci ili su njihovi potomci.

Tri su stoljeća maroniti bili odsječeni od ostaloga svijeta, blokirani u libanonskim planinama. "Otkrili" su ih ponovno križari.

I papa je bio iznenađen spoznajom da ova zajednica još postoji jer se smatralo da je izumrla u vihorima povijesti. Nakon toga su bile uspostavljene snažne veze između maronita i križara, osobito nakon dolaska na Istok francuskoga kralja sv. Ljudevita.

Maroniti su dva stoljeća živjeli u relativnom miru dok u njihovu postojbinu nisu prodrli Turci mameluci iz Sirije 1283. godine. Zauzeli su planine, spustili se prema moru i pokorili cijelu zemlju. Vrata patrijaršije bila su zapečaćena, a patrijarh se, zajedno s drugima morao skrivati po pećinama i nepristupačnim mjestima, a narod je izgubio svoje vodstvo, zapao u glad i neimaštinu.

To je trajalo do početka 19. stoljeća, kad je Libanon postao bliži svjetskoj politici i otvorio se svijetu politički i gospodarski. Ipak, u drugoj polovici 19. stoljeća došlo je do sukoba između maronita i Druza (posebnom sektom poluislamskog obreda), što je rezultiralo masovnom emigracijom maronita.

Najveću odgovornost nosili su patrijarsi radeći na jedinstvu njihovih vjernika. Glavna im je briga bila neovisnost Libanona i duhovno dobro njihovih vjernika, katoličkih maronita. Oko 1860. Maroniti i Druzi su se sukobili nakon dolaska kurdskih džihadista. Sultan je iskoristio maronitsku reakciju kao izgovor za novi progon Maronita. Francuska je ponovno zaprijetila Porti, pa su se džihadisti povukli. Međutim sultan je nastavljao podržavati vlast Druza, pa Maroniti dižu ustanak 1866. protiv Davud-paše. Maronitima je stigla u pomoć europska flota, pa je Davud-paša pobjegao. Za vrijeme francuskog mandata nad Libanonom 1920. Maroniti su dobili autonomiju i osigurali su svoju poziciju u nezavisnom Libanonu. Godine 1943. tijekom francuske uprave bili su privilegirani. Bili su jedna od glavnih frakcija libanskog građanskog rata.

Najsigurniji način da se to ostvari bilo im je ljubomorno čuvanje njihovih vjerskih tradicija i svijesti pripadnosti svojoj zajednici.

Jedna od najdragocjenijih tradicija koju su maroniti održali kroz sva stoljeća svoga opstanka jest služenje u nekim dijelovima njihove liturgije aramejskim jezikom (jezik kojim su govorili Isus i njegovi učenici). I danas za vrijeme mise, u trenutku pretvorbe, svećenik na aramejskom jeziku ponavlja povijest ustanove euharistije, tako da ne slušamo samo izvještaj sa Zadnje večere nego ga čujemo na jeziku kojim je sam Krist govorio.

Po podatcima Papinskog godišnjaka iz 2015 godine Maronitska Crkva ima 3,358,504 članova u 1018 župa, 1368 svećenika (redovnika i biskupijskih svećenika), 42 biskupa, 640 redovnika i 1231 redovnicu.

Sjedište patrijarha je u Antiohiji u Libanonu , a Maroniti danas osim u drevnim prebivalištima poput Libanona, Sirije, Egipta, Cipra, Izraela, Palestine i Jordana , žive i u mnogim zemljama diljem svijeta. U SAD, Kanadi, Australiji, Francuskoj, Brazilu, Argentini, Meksiku i Kolumbiji.

Sadašnji patrijarh Maronita je kardinal Bechara Pierre Rai.