VJESNICI RADOSNE VIJESTI

Vjesnici Radosne Vijesti, je  autohtono misionarsko društvo iz Indije. Osnivač ove zajednice je otac Jose Kaimllet.        

                                                                      

 Jose Kaimllet rodio se 5 svibnja 1941 godine, u tradicionalnoj katoličkoj obitelji , kao četvrto od desetoro djece, u Palakckattumala, u biskupiji Palai, Kerala. Već kao dijete Jose se isticao inteligencijom i razborom. Nije bilo iznenađenje, kada je izrazio želju za svećeničkim zvanjem, jer su njegov brat i dvije sestre već bili zaređeni. Tada mu je bilo 15 godina. Nakon završetka studija, 1966 godine, zaređen je za svećenika. 

Kao mladi svećenik, službuje u biskupiji Vijayawada  od 1966 do 1977 godine, do uspostave nove biskupije Eluru. Cijenjen i voljen od strane vjernika, bavi se pastoralnim i karitativnim radom . Uspostavom nove biskupije Eluru, otac Jose je imenovan tajnikom i kancelarom biskupije.

 Godine 1978 g. odlazi u Rim, gdje 1981 g. gdje stječe doktorat iz kanonskog prava. Želeći se što više posvetiti misionarskom radu, 1984 godine, uz blagoslov i odobrenje mgs. Dr. John Mulagada, biskupa  Eluru-a, osniva misionarsku družbu Vjesnici Radosne Vijesti. Sastanak zainteresiranih svećenika održao se u župnoj kući u Bhimavaramu. Na njemu su sudjelovali, osim prijatelja oca Josea, i indijski misionari iz različitih redova i kongregacija. Nacrt konstitucija, odobrava biskup John Mulagada, 14 listopada 1984 godine. Poslije jutarnje svete mise, 2 veljače 1985 g., društvo se sastaje u biskupskoj kući, i jednoglasno izabire oca Josea, za prvog ravnatelja društva.        

                    

Izvorno, indijsko društvo , kasnije počinje djelovati i u drugim zemljama svijeta. Tako danas djeluju u :Kanadi, SAD-u, Nizozemskoj, Italiji.        

                                          

Za zaštitnike zajednice odabrani su Marija-Kraljica apostola i sveti Josip radnik.

Glavne aktivnosti družbe su:

-Program formacije novih zvanja

-Skrb za djecu

-Obrazovanje

-Briga za siromašne

-Pastoral mladih

-Skrb za starije i nemoćne

-Skrb o zatvorenicima

Novi poticaj u radu zajednice, dati će papin dekret o izdizanju zajednice na „apostolsku družbu“ od papinskog prava, od 5 svibnja 1999 godine. Dakle, na rođendan oca Josea. Za njega najljepši rođendanski dar.

Osim standardnih zavjeta, čistoće, poslušnosti i siromaštva, članovi zajednice  dužni su djelovati u radu sa ljudima na ponizan, strpljiv , jednostavan i blag način. Braća prakticiraju svakodnevnu molitvu, meditaciju, i svakodnevno slavljenje svete Euharistije. Također, braća su dužna imati godišnje duhovne vježbe. Posebno se svaki dan moli krunica , za zaštitnicu družbe, Blaženu Djevicu Mariju. Braća žive zajedničkim životom, od najmanje tri člana. Cilj družbe je evangelizirati narod, na slavu Božju. ( iz Konstitucija i Pravila družbe)

Naša misija:“ Da živimo naše pozive, kao navjestitelji s apostolskom dostupnošću, prilagodljivo i otvoreno, oslanjajući se na Božju Providnost, i naše nebeske zaštitnike, i po uzoru na naše pokrajinske zaštitnike, u ljubavi prema siromašnima i potrebitima.“ (iz Pravila družbe).

Engleski naziv : Herald of Good News; Skraćenica: HGN;  Latinski naziv: Societas  Praeconum Bona Notitiae

Katarina Švedska

Katarina Švedska , je bila kćerka svete Brigite i Ulfa Gudmarssona , koja nije nikad službeno proglašena svetom, ali se ipak već stoljećima štuje kao svetica.
Rođena je negdje oko 1331. kao četvrto od osmero djece u obitelji. Vrlo rano je bila zaručena ali je u braku živjela u potpunoj uzdržljivosti što u srednjem vijeku nije bilo ništa neobično. Godine 1350., za velikog jubileja, nalazila se s majkom u Rimu. Ondje ju je zatekla vijest o muževoj smrti.

Od toga dana postaje najvjernija novakinja i pratilja svoje majke na hodočašćima dvadesetak godina. Ta putovanja su praćena velikim opasnostima za hodočasnike pa je i sama Katarina je jedva izbjegla napad nasilnika. To vrijeme je bilo vrlo teško za Crkvu jer su pape u to vrijeme bili u „Avignonskome sužanjstvu“. Kad je umrla sv. Brigita 23. srpnja 1373. g., Katarina prati tijelo svoje pokojne majke na putu u domovinu. Nakon dugog i napornog putovanja preko Austrije, Poljske i Pruske, doputovali su u slavni samostan u Vadsteni u Švedskoj 1375. godine.

Poslije pogreba sv. Brigite, Katarina se vraća u Rim i ostaje pet godina u istom samostanu gdje je umrla njezina majka.
Njezina majka je omiljena svetica čijih petnaest molitava mnogi pobožni vjernici često i rado mole.
Katarina je htjela  aktivno sudjelovati u postupku proglašenja svetom majke Brigite.  Nažalost, nije dočekala svršetak toga postupka.

Posljednjih godina života mnogo je patila od bolova u želudcu. Toliki su bili bolovi da se čak nije mogla ni pričestiti, pa je molila da joj stave hostiju u pokaznicu kako bi je mogla barem gledati. Godinu dana prije smrti biskup ju je imenovao opaticom samostana u Vadsteni. Katarina je umrla 24. ožujka 1381. g. Glas o njezinoj svetosti brzo se proširio u Švedskoj. Relikvije sv. Katarine prenesene su 1. kolovoza 1489. g. u nazočnosti kralja Stena Sturea. Umjetnici je prikazuju s jelenom, koji ju je jednom spasio od smrtne opasnosti.

Papa Inocent VIII. 1484. g. dopustio je da se Katarinu može nazivati su-utemeljiteljicom reda sv. Brigite.

Time je Papa a da možda i nije htio - izrekao značenje te svete žene. Ona stoji u sjeni svoje svete majke, slavne svete Brigite, te nastavlja njezino djelo, do preseljenja u vječnu domovinu.

Nevina dječica

Danas se spominjemo  Nevine dječice. Ovaj blagdan pučki se zove i Sveti mladenci. Nevina dječica su ona koja su svojim tek započetim životom obilježila Kristov dolazak na zemlju. Herod, u strahu da bi ga taj novorođeni Kralj mogao ugroziti u njegovoj vladavini, dao je poubijati svu djecu do dvije godine života. Nadao se da će među tom dječicom biti ubijen i sam Isus. Crkva je prihvatila žrtvu te djece, iščitavajući u tom događaju zapravo krštenje krvlju tih mladih i nevinih duša.

Nevinu dječicu, koja su dala život za novorođenog Krista, kršćani su odavno štovali kao prvomučenike. 

Najstariji liturgijski kalendari imali su niz svetačkih blagdana neposredno vezanih uz Božić. Među njima su se nalazila i Nevina dječica. U srednjem vijeku ti su mali sveci gledani kao nasljedovatelji Djeteta Isusa i nazivani su 'Comites Christi' tj. oni koji slijede Krista.

Ovaj je blagdan i na Istoku i na Zapadu prisutan već od prve polovice 5. stoljeća. Od 9. stoljeća do 1955. godine ovaj blagdan je čak imao svoju Osminu, a od 10. stoljeća dan Nevine dječice bio je blagdan subđakona, učenika i ministranata.

Što nam govori Sveto Pismo o tom događaju : »Tada se Herod, vidjevši da su ga mudraci izigrali, veoma rasrdi te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao u mudraca. Tada se ispuni riječ proroka Jeremije: ’Glas u Rami ču se – plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži – neutješna što ih nema.’« (Mt 2,16–18). 

Uz muku i bol koju su pretrpjeli ovi nevini mučenici, ne bismo smjeli zaboraviti ni bol roditelja koji su se morali rastati na tako okrutan način. Ni majčinsku ni očinsku bol ne bismo trebali zapostaviti, nego i nju prikazati kao žrtvu za Krista koji je podnio najtežu patnju za otkupljenje svih čovjekovih boli.

 Ovo je blagdan kad bismo se kao ljudi i kao vjernici trebali zapitati kako postupamo prema daru rađanja koje nam je Bog povjerio i tako nas učinio sukreatorima ovoga svijeta, i kako se uopće odnosimo prema životu?

Nadimci pojedinih vrhunskih teologa

 Nadimci pojedinih vrhunskih teologa

Doctor gratiae –učitelj milosti- sveti Augustin ( 354-430) –ujedno i crkveni naučitelj

Doctor angelicus, Doctor humanitatis et Doctor communis –Anđeoski učitelj,učitelj humanosti i Zajednički učitelj –sveti Toma Akvinski (1225-1274)-ujedno i crkveni naučitelj

Doctor unitatis Ecclesiae-učitelj ujedinjene Crkve-sveti Lav I (400-461)-ujedno i crkveni naučitelj

Doctor seraphicus –Serafski učitelj-sveti Bonavenetura (1221-1274)-ujedno i crkveni naučitelj

Doctor magnificus et Doctor Marianus –veličanstveni učitelj i Marijanski učitelj –sveti Anselmo (1033-1109)-ujedno i crkveni naučitelj

Doctor mellifluus-medotečni učitelj –sveti Bernard (1090-1153)-ujedno i crkveni naučitelj

Doctor zelantissimus-vrlo revni učitelj –sveti Alfons Ligouri (1696-1787)-ujedno i crkveni naučitelj

Doctor caritatis-učitelj ljubavi-sveti Franjo Saleški (1567-1622)-ujedno i crkveni naučitelj

Doctor Incarnationis – učitelj Utjelovljenja-sveti Ćiril Aleksandrijski (376-444) – ujedno i crkveni naučitelj

Doctor mysticus-otajstveni učitelj –sveti Ivan od Križa (1542-1591) – ujedno i crkveni naučitelj

Doctor evangelicus –evanđeoski učitelj-sveti Antun Padovanski (1195-1231)-ujedno i crkveni naučitelj

Doctor apostolicus- apostolski učitelj-sveti Lovro Brindiški (1559-1619)-ujedno i crkveni naučitelj

Doctor universalis –sveopći učitelj –sveti Albert Veliki (1193-1280)-ujedno i crkveni naučitelj

Doctor orationis- učiteljica molitve-sveta Terezija Avilska (1515-1582)-ujedno i crkvena naučiteljica

Doctor invincibilis –učitelj nepobjedivosti-sveti Petar Toma (1305-1366)

Doctor subtilis et Marianus –učitelj istančanosti i Marijanski učitelj-blaženi Ivan Duns Škot (1265-1308)

Doctor illuminatus – učitelj prosvjetljenja- blaženi Ramon Llull (1232-1315)

Doctor divinus ecstaticus –učitelj božanskog ushićenja-blaženi Ivan Rizbruški (1293-1381)

Doctor irrefragabilis –učitelj nepobitnosti-blaženi Aleksandar Haleški ( 1185-1245)

Doctor authenticus – učitelj autentičnosti-Grgur iz Riminija (1300-1358)

Doctor christianus –učitelj kršćanstva-Nikola Kuzanski (1401-1464)

Doctor eximius –iznimni učitelj –Francisco Suarez (1548-1617)

Doctor Marianus –Marijanski učitelj –sveti Anzelmo Kanterbrijski (1033-1109)

Doctor Singularis et invincibilis –učitelj jedinstvenosti i nepobjedovosti-Wiliam iz Ockhama (1288-1348)

Doctor Flos mundi –učitelj Cvijet svijeta-Muiris O'Fihely (1460-1513)

Doctor Universalis – sveopći učitelj –Gilbert Londonski (????-1134)

Blagoslov piva

Kroz crkvenu povijest možemo pratiti razne obrede blagoslova, od polja, biljaka koje su korisne za čovjekov život, domaćih  životinja, do blagoslova nabožnih predmeta, pa sve do danas kada se blagoslivljaju i automobili…

Svaka formula blagoslova je na kraju morala imati odobrenje imprimatur ili neka se objavi ili tiska, od strane pape ili Kongregacije za  bogoštovlje i  disciplinu sakramenata.

Ne znamo točan datum odobrenja ove formule za Blagoslov piva, ali je sigurno da je i danas na snazi, jer se nalazi u Obredniku pape Pavla V ( 1605 – 1621 ), koji je zadnji put pregledan i uređen po papi Piju XI ( 1922 – 1939 ).

Evo molitve na latinskom :

V. Adjutorium nostrum in nomine Domini.

R. Qui fecit caelum et terram.

V. Dominus vobiscum.

R. Et cum spiritu tuo.

Oremus.

Benedic +, Domine, creaturam istam cerevisae, quam ex adipe frumenti producere dignatus es: ut sit remedium salutare humano generi: et praesta per invocationem nominis tui sancti, ut, quicumque ex ea biberint, sanitatem corporis, et animae tutelam percipiant. Per Christum Dominum nostrum. Amen

Hrvatski :

S. Pomoć je naša  u imenu  Gospodnjem.
N. Koji  je stvorio nebo i zemlju.

S. Gospodin s vama.
N. I s duhom tvojim.

Pomolimo se.

Blagoslovi, + Gospodine, ovo napravljeno pivo, koji si se udostojao stvoriti od  žita 

( žitarica ), koje može biti spasonosan lijek za  ljudski rod , i daj da na zaziv tvoga svetog  imena, onaj  tko će ga piti, može zadobiti zdravlje tijela i mir u duši. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

P.S. Nemam originalnu molitvu na hrvatskom jeziku, pa je ovo neformalan prijevod.

425 godina smrti -Sveti Ivan od Križa

Iako se ne može sasvim sigurno utvrditi datum njegova rođenja, ipak se uzima gotovo sigurno da je Ivan rođen god. 1542., vjerojatno 24. lipnja, na blagdan Sv. Ivana Krstitelja, velikog Isusova preteče. Rodio se u Fontiverosu, mjestu stare Kastilije, u biskupiji Avilskoj. Otac iz plemićke obitelji zvao se Gonzalo de Yepes; majka Katarina Alvarez. Ivan im je bio treći sin.

Unatoč svom prezimenu koje govori o plemićkoj krvi i o slavnim precima, Gonzalo je ipak bio veoma siromašan. Možda je tom siromaštvu bio kriv i brak s Katarinom Alvarez, ženom kreposnom, ali siromašnom. Taj brak nije bio po volji Gonzalovim roditeljima, stoga Alfonza razbaštiniše.

Ivan je bio još dijete kad mu se vrijedna i siromašna udovica majka preselila u Medinu del Campo, veliki trgovački grad, u ono vrijeme glasovit po sajmovima. Obiteljska situacija bila je skromna ali pobožna.

O Ivanovu djetinjstvu i dječaštvu nemamo mnogo vijesti. Dobro je spomenuti što znamo da mu se u dobi od 5 godina ukazao prekrasan lik Presvete Djevice koja ga majčinski spasi kad je pao u neku baru i već se počeo utapati.

Teške obiteljske prilike potrajaše i u Medini del Campo. Za Ivana su počeli tražiti neko zanimanje. Shvativši potpuno teško stanje, Ivan stade učiti razne vrste zanata.

Jedan tesar ga uze za naučnika. Ivan je bio pun dobre volje i radinosti, ali se nije iskazao. Zato pokuša kod nekog krojača, no i tu doživi neuspjeh. Njegov duh zaustavit će se tek u promatranju Božanske Ljepote i u gledanju neizrecivog Božjeg ophođenja s Njegovim stvorenjem.

Ivan, ipak, neće zaboraviti svog nauka u raznim zanatima. On će, naprotiv, prikladnim usporedbama i primjerima iz svih zanata osvijetliti najuzvišenije pojmove i istine svoje mistične teologije. Bog je htio da se on drugdje zaposli, gdje će Mu se moći više približiti. Medina del Campo imala je veliku bolnicu koja je primala bolesne siromahe. Upravitelj bolnice don Alvarez de Toledo, vjerojatno nadahnut Bogom, pozove Ivana da dvori njegove bolesnike. I to je razdoblje bilo bez sumnje najplodnija priprava za njegovo poslanje. Kao bolničar imao je prilike vršiti kršćansku ljubav prema bolesnicima u kojima je dubokom vjerom gledao samoga Krista.

Usput je i studirao. Kao đak dobiva samo pohvale. Napredovao u književnosti i u latinskom jeziku. Bio je oštra i duboka uma, duha otvorena i bistra, jasna i određena, a ljubav prema istini bila mu je životna potreba. U 20. godini morao se definitivno odlučiti za jedan životni poziv. Bio je to čas odluke kada je valjalo odrediti životni smjer. Izgledalo je da će to postići sasvim obično i lagano. Moći će završiti svoje nauke u Medini. Kad bude zaređen za svećenika, don Alfonzo će ga zadržati kod sebe kao bolničkog kapelana. To je najveća želja dobrog starca. A uz to će se  Ivan moći brinuti za svoju siromašnu majku. No na najveće čuđenje don Alfonza i majke Katarine Ivan odbije taj lagani i probitačni prijedlog.

Htio je biti bliže Bogu. Njega privlači ideal kontemplacije i zato pokuca na vrata Karmela. I 24. veljače 1563. obuče na se odijelo karmelićanina. Ivan de Yepez postaje poniznim novakom. Zašto je odabrao upravo Karmel? – Možda ga je privukla pobožnost prema Mariji? Ta ona se u tom redu toliko časti da je o njem rečeno: »Karmel je sav marijanski!« U toj pobožnosti sadržan je najljepši okvir kontemplativnog karmelićanskog života. Ili ga je, možda, privuklo pravilo strogosti i molitve? Budućnost će pokazati da ga je sama Božja providnost dovela u Karmel kako bi ga vratio prvotnoj strogosti i revnosti.

Prolazi godina novicijata i gorljivi novak radosno polaže svete zavjete. Novog zavjetovanika šalju odmah u karmelićanski zavod Svetog Andrije u Salamanku. Tu Ivan od sv. Matije, tako se naime zvao ispočetka kao redovnik, provodi kao student tri godine pokazujući se savršenim redovnikom i briljantnim đakom. Pod snažnom skolastičkom stegom njegov se um jača i hrani sigurnim i sjajnim tomističkim naukom. U tome toliko uspijeva da je imenovan nadstojnikom studenata, to jest povjereno mu je da s njima ponavlja predavanja.

Ali Ivan nije više sretan kao u početku. Opet traži nešto više. Karmel ga više ne zadovoljava. Nije to više onaj nekadašnji Karmel starih otaca. Ublažena je njegova strogoća. Ivan gori silnom žeđi za strogošću, za neposrednom pripravom na božansku kontemplaciju. On osjeća strastvenu želju za Bogom, da Ga bolje upozna, da Ga više ljubi, da snažno po njemu živi. Bog i jedino Bog!

Neće li, dakle, duh naći svoje utočište u reguli koja jamči i štiti onaj ideal za kojim on teži? – Ivan je odlučio: kad svrši nauke, ostavit će Karmel i povući se u kartuzijanski samostan S. Maria del Paular, gdje se ljubomorno čuva baština sv. Brune. U međuvremenu zaređen je za svećenika, a mladu misu odslužio je u Medini.

Majka Katarina, , raduje se sa svojim sinom i zahvaljuje Bogu za onu nespretnost maloga Ivana u ručnim poslovima koja ju je prije – na pragu njegova života – toliko žalostila. Sada te iste ruke drže Sina Božjega.

Ne smijemo zaboraviti jedne pojedinosti toga presretnog dana. Gorljivi je mladomisnik kod mlade mise upravio Gospodinu ovu molitvu: »Bože moj, daj da Te nikada ne uvrijedim!« I toga dana osjetio je najvećom sigurnošću – on sam to svjedoči – da je stavljen u stanje savršene nevinosti i da nikada ubuduće neće počiniti teškoga grijeha.

U to vrijeme počela je jedna velika duša, sv. Terezija Avilska, osnivati samostane koji će živjeti po starom strogom karmelskom pravilu. To je bila velika Terezijina obnova ženske grane Karmelskoga reda. Dakako da je svetica u reformi nailazila na velike otpore. Godine 1567. došlo je do jednog susreta u Medini del Campo koji u povijesti Karmela i u životu samoga svetoga Ivana znači odlučan preokret. Ivan, koji misli na kartuzijanski samostan i već gleda kako mu se njegova svečana vrata otvaraju, sastaje se s Terezijom od Isusa. Čim je ona čula i shvatila Ivana, pokaže mu da će u reformiranom Karmelu postići svoje najviše težnje.

Terezija od Isusa, velikog srca i plamene duše, već je od nekog vremena ostvarila Ivanov san. Dana 24. kolovoza 1562. u siromašnim zidovima maloga Karmela sv. Josipa u Avili počeše neke Kastilijanke, pune žarke ljubavi i vjere poput svete Majke, novim životom karmelskog ideala, o kojem je Ivan sanjao.

Od 1562. do 1567. prošlo je pet godina. Terezija se nalazi u Medini radi osnivanja drugih samostana »Gospinih golubinjaka«, kako ih ona naziva. Dolazi do susreta. Ivan odmah uvidi da ima posla s velikom dušom, ženom izvanrednih sposobnosti, bogatom najboljim darovima naravi i milosti, ali iznad svega Božjom dušom. Terezija, s druge strane, odmah uviđa da je Ivan div ljubavi Božje, da je u njemu duh kontemplacije već dosegao najviši stupanj i da Ivan konačno može biti sretnim stupom muškoga reformiranog Karmela. Svetica je njime očarana. Dolazi do sporazuma: Ivan se odriče željene kartuzijanske odjeće, ali preporučuje Majci Tereziji i traži od nje da ubrza, da on ne mora toliko čekati.

I nije morao čekati. Već 28. studenoga 1568. u seocu Durvela, u jednoj bijednoj, poklonjenoj kući počela je reforma bosonogih karmelićana. Oronula je to kuća. Terezija od Isusa, videći je, morala je uskliknuti: »Ako su prvi redovnici toliko hrabri da prihvaćaju bijedu Durvela, onda se, doista, možemo nadati uspjehu tako velikog pothvata!«

Ivan od Križa morao mnogo pretrpjeti za ostvarenje reforme muške grane Karmelskoga reda. Evo jedne tužne epizode: Noć je godine  1577. dana 4. rujna. Koraci u početku oprezni, a zatim užurbani, primiču se tihoj kućici u kojoj stanuje otac ispovjednik samostana od Utjelovljenja. Vrata su razvaljena. Neki svjetovnjaci na silu ulaze u stan, a prati ih o. Maldonado, izaslanik o. Tostada, izvršitelja odredaba izdanih na kapitulu i Piacenzi koje su se protivile reformi. Oba stanovnika: o. Ivan od Križa i o. German uhićeni su. Suviše je reći da je sv. Ivan glavna žrtva. On je lagani cilj zlo shvaćene revnosti. Izgovora ne manjka: nije li on, možda, buntovnik u zabludi? Zašto on, revan bosonogi redovnik, vrši službu u Karmelu ublažene regule? U redu je vladao mir, zašto je on počeo smetati počevši taj mutni pokret cijepanja? Sada ga je stigla »pravda«.

Odveden je u Toledo, zatvoren u tamnicu, u ćeliju najmanjih razmjera. Kroz jedan mali prozor, gore visoko, ulaze blijede slabe zrake, što uzalud nastoje unijeti svjetla u tamu koja vlada. Ivan se i po danu mora služiti svijećom da može čitati časoslov. U toj ćeliji proveo je 9 mjeseci. Dopušten mu je samo jedan način izlaska, a i taj mu nije olakšanje: svakoga petka odlazi u samostansku blagovaonicu gdje na podu blaguje kruh i vodu. Ukori, koje tu prima pred cijelom zajednicom, nisu baš evanđeoski, ni bičevi, koji padaju na nježna leđa, ne obaziru se na šutljivoga redovnika. Da utamničeniku povećaju muke, pred vratima njegove ćelije hotimice govore o pobjedama nad reformom koja je svladana i uništena.

Otac prior, dolazeći k njemu, postupa s njim surovo i poziva ga da odloži habit i napusti reformu. U neiskazanim mukama i patnjama svoga zatvora svetac nije nikad izgubio strpljivost. Naprotiv, pogled i držanje i vladanje Ivanovo odavalo je duboku poniznost, veliku herojsku dušu. Postupalo se prema njemu da nije moglo gore, ali on se nije nikada ni najmanje potužio. Zadržao je duševni mir u tolikoj mjeri da se po tom može lako prosuditi do kolike se visine uspelo njegovo moralno savršenstvo.

U početku reforme Ivan uzima pridjevak »od Križa«, a to i bijaše njegov ideal. Želja za patnjama sada je potpuno utažena. Božanski križ njegova je škola i ljubav. Zahvaljujući ustrajnosti i patnjama Ivana od Križa reforma je ipak pobijedila.

Godine 1580. papa Grgur XIII. svojom odlukom odobri osnutak jedne provincije bosonogih karmelićana pod jurisdikcijom o. Gracijana. Nova odluka pape Siksta V. dopušta osnutak više provincija, a papa Klement VIII. god. 1593. proglasi potpunu međusobnu neovisnost dviju grana Karmelskoga reda. Ivan je ostatak života i sila uložio da upotpuni svoju misiju »Oca« i »Učitelja« bosonogih karmelićana.

U njegovoj knjizi Živi plamen ljubavi čitamo: »Smrt svetaca mnogo je slađa i vedrija nego što je bio njihov duhovni život dok su živjeli na zemlji. Jer, oni umiru u najuzvišenijim zanosima i najslađim susretajima ljubavi. Oni su kao labudovi koji neposredno prije smrti najslađe pjevaju. Pravo je rekao David da je u očima Gospodinovim dragocjena smrt Njegovih slugu, jer u njoj se sabiru sva bogatstva duše. U času smrti utječu u more rijeke njegove ljubavi, koje su već toliko nabujale da izgledaju kao more. Tamo se skuplja prvo i posljednje blago pravedne duše, da je prati u času kad odlazi i kreće u svoje kraljevstvo, dok s krajnjih granica zemlje odjekuju hvale, koje su prema riječima Izaije, slava pravednika…« Tako je izgledala i svečeva smrt, samoga sv. Ivana od Križa.

U noći 14. prosinca 1591. samostanska zajednica bi sazvana da obavi molitve za umiruće. Brat je o ponoći zazvonio na Jutarnju i na prvi glas zvona Ivan usklikne: »Idem pjevati je u nebu.«

Još jedan pogled na raspelo, jedan poljubac prepun ljubavi, a onda »u ruke Tvoje predajem duh svoj«. Serafska duša odleti u nebo, na radostan susret sa svojim Bogom.

Imao je 49 godina i 6 mjeseci. Od toga je 28 godina proveo u Karmelu. Umro je iscrpljen patnjama, ali iznad svega kao žrtva svoje ljubavi. Silna ljubav uzdigla ga je do najužeg sjedinjenja s Bogom, upriličila ga raspetom Isusu i, preobrazivši ga, učinila je od njega diva kršćanske svetosti.

Po »djelotvornoj kreposti« Ivan je otac i obnovitelj Karmelskog reda, a ta krepost preko progona i borbe stvara od njega autora posebne duhovnosti obnovljenog Karmela. Iz njegovih divnih djela, od kojih su najpoznatija Duhovni spjev, Uspon na goru Karmel, Tamna noć i Živi plamen ljubavi, izvire svjetlo velikog sjaja.

Papa Pio XI , proglašava svetog Ivana od Križa , 1926 godine, crkvenim naučiteljem.

Katolički vegetarijanci i vegani

Mnogi površno gledaju na sve u svetoj katoličkoj Crkvi.
Pregledavajući povijest Crkve, jasno se vidi da nema nikakvih "novotarija" koje svojataju pojedine ideologije.
Neki sveci su živjeli kao vegetarijanci cijeli život, kao i neki redovnici koji su imali u svojim pravilima zabranu jedenja mesa , čak i ribljeg.

Međutim , najstroži red je osnovao sveti Franjo Paulski, mogli bi ga nazvati i „veganski red“, jer nisu konzumirali ništa životnjiskog porijekla.

RED NAJMANJIH
Latinski: Ordo minimorum, skraćenica: O.M.

Osnivač ovoga reda je sveti Franjo Paulski, o kojemu je napisano mnoštvo tekstova, među kojima i neke legende. Rodio se 27 ožujka 1416 godine u Paoli,Kalabrija, tadašnje Napuljsko kraljevstvo.

Roditelji su mu bili vrlo pobožni, ali dugo nisu mogli imati djece. Posebno su častili svetog Franju Asiškog, pa su se ovom svecu obraćali za zagovor pred Bogom. Ubrzo su dobili troje djece, od kojih je Franjo bio najstariji.

Dok je još bio beba, pojavili su mu se plikovi oko jednog oka, pa je postojala opasanost da oslijepi. Ne gubeći vjeru u zagovor svetog Franje Asiškog, njegova majka daje zavjet, da će Franju dati u samostan na godinu dana ako ozdravi. I plikovi su se povukli, a mali Franjo sa trinaest godina odlazi služiti u franjevački samostan.

Tu radi sve. Od čišćenja, okopavanja vrtova do skupljanja milostinje za potrebe samostana. Nakon „odrađenog“ zavjeta, kao četrnaestogodišnjak kreće na hodočašća koja će obuhvatiti Rim, Asiz, Monte Cassino, a najduže se zadržava u pustinji Monteluco. Raskoš Rima, nije ga se dojmio. Vraća se u rodno mjesto, gdje živi povučeno, moleći i posteći. Nakon pet godina, oko njega se okuplja skupina sljedbenika. 

Nadbiskup Consenze,Pirro Caracciolo, dodjeljuje Franji i njegovim sljedbenicima „dijecezansko pravo“ za osnivanje samostana, gradnju kapela i crkve. Svetost Franje Paulskog, brzo se pročula. Papa Pavao II,1467 godine šalje izaslanika, Baldassarrea De Gutrossisa u inspekciju, koji daje vrlo dobro izvješće. U 1470 godini, započinje proces priznavanja, novoga reda.

Dana 17 svibnja 1474 godine, papa Siksto IV službeno priznaje novu zajednicu pod nazivom: Kongregacija pustinjaka pavlina od svetog Franje Asiškog.

 „Ekstremna“ pravila, kasnije će priznati papa Aleksandar VI, u svojoj buli Meritis religiosae vitae od 26. veljače 1493 godine. Osim zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti, Franjo Paulski uvodi i četvrti, koji je bio vrlo strog. Taj zavjet se odnosio na trajnu nerms, odnosno kako bi neki rekli trajnu korizmu. Braća nisu smjela jesti ništa životinjskog porijekla, pa tako čak ni mlijeko,sir ili jaja. 

Sa manjim dopunama i izmjenama konačno priznanje odobriti će su svojoj buli Inter Ceteros, papa Julije II, 28 srpnja 1506 godine, a u kojoj se odobrava i ustanovljenje drugog reda(ženskog) i trećeg reda(laičkog). Zajednica će se po želji Franje nazvati, Red najmanjih.
Već za života o djelovanju Franje Paulskog su se širile priče o mnogobrojnim čudesima koje je napravio. Od čudesnih ozdravljenja do proročanstava, napuljski trgovci donose vijesti u Francusku. Vijest o svetom čudotvorcu dolazi i do francuskog kralja Luja XI, koji je teško bolestan. Preko svojih poslanika, poziva Franju da dođe u Francusku. On to odbija, jer ne želi napustiti svoju braću i svoj tvrdi ležaj. Ali kako to već biva, umiješala se „visoka politika“. Kralj Ferdinand Napuljski, traži od pape Siksta IV, da upotrijebi Franju kao poslanika kod Luja XI, u posredovanju oko Pragmatične sankcije iz Bourgesa. ( Radilo se o kraljevskom zakonu,po kojem su francuski kraljevi čuvari katoličke Crkve u Francuskoj). Franjo ne može, po zavjetu poslušnosti odbiti papu, pa odlazi u Francusku, 2 veljače 1483 godine, ispraćen od mnoštva naroda. Više se neće vratiti u rodni zavičaj. 

Franji je kralj Luj XI, umro na rukama, utješen njegovim riječima. Glas o svetosti ovoga čovjeka, širi se Francuskom. Mnogi franjevci, benediktinci, i članovi drugih redova, pridružiti će se Redu najmanjih, Franje Paulskog. Nasljednik Luja XI, kralj Charles VII, gradi o svome trošku dva samostana „najmanjima“. U samostanu Plessis-les-Tours, boraviti će Franjo, a u njemu će i umrijeti. 

Iz Francuske, njegov red će se proširiti u Španjolsku i Njemačku. Tamo će ih nazvati oci Paulaneri. ( I dan danas, proizvodi se pivo Paulaner, čiju su proizvodnju započeli redovnici).
Nakon smrti kralja Charlesa VII, 1498 godine, Franjo moli novoga francuskog kralja Luja XII, da mi dopusti povratak kući. Luj XII, mu to ne dopušta, pa iako je mogao tajno otići Franjo, ne želi kao ponizan sluga prekršiti zapovijed. 

Spavajući na daskama, sa kamenom ispod glave, kao jastukom, predviđa svoj odlazak Stvoritelju. Poziva braću u samostan Plessis-les-Tours, gdje im daje posljednje upute, za nastavak rada poslije njega. Umire na Veliki Petak, 2 travnja 1507 godine. Ispraćen mnoštvom vjernika, pokopan je na Uskršnji ponedjeljak, u zemljani humak. Kako je to bilo poplavno područje, nakon dvanaest dana, braća odlučuju da mu tijelo polože u kameni sarkofag. Svjedok tog vremena, kraljevski slikar Jean Bourdichon, piše da tijelo sveca uopće nije zaudaralo. Također, kada je sarkofag otvoren 1527.godine tijelo je još uvijek bilo „neoštećeno“. 

Kasnije su tijelo sveca spalili hugenoti. Sveti Franjo Paulski postaje zaštitnik mornara, mornaričkih časnika ,kormilara i svih ljudi koji su povezani sa morem. Ovaj patronat potiče od legende, kojoj je Franjo sa svojim drugovima htio preći sa kopna na Siciliju, ali mu nisu htjeli dati barku. On je raširio svoj plašt i položio ga u more, a gornji dio plašta je koristio kao jedro. Vjernici ga zazivaju protiv kuge, a vjernice protiv neplodnosti.

Njegovu službenu kanonizaciju nije trebalo dugo čekati. Već 7 srpnja 1513 godine, papa Lav X, ga beatificira, a 1 svibnja 1519 godine i kanonizira. 

Red će djelovati, sa manjim oscilacijama, do XVIII i XIX stoljeća, kada slijede antiredovnički pogromi od Francuske, Italije, Španjolske do Austrije. Devastirani red, od strane antiklerikalnih i masonskih vlasti, polako će se početi obnavljati u XX stoljeću.

Poslije drugog Vatikanskog koncila, pravila i konstitucije će se izmijeniti i biti odobreni od strane Svete Stolice 8 listopada 1973 godine, a biti će dopunjeni i odobreni 1986 godine.

Što ukratko piše u pravilima i konstitucijama?
„Budi dostojan plodova pokore,u korizmenoj hrani.“ (Pravilo, st.IV-čl.6)
U najmanju ruku, nasljednici svetog Franje Paulskog, žele biti vjerni tumači njegovog djela i života. Stoga su pozvani živjeti u jednostavnosti u današnjoj civilizaciji, provodeći zajedničku molitvu, pokoru, i biti sretni kada se susretnu sa živim Kristom u Euharistiji.
Kada je odobravao pravila Reda najmanjih, papa Julije II, 1506 godine, je napisao da su oni (redovnici najmanjih), svijetlo u pokajničkoj Crkvi. 

Kako danas pomoći Crkvi? Po regulama reda tri su važna detalja.
–Unutarnjim pogledom, otkriti duhovnu baštinu reda, koja je više nego bogata;
-U ovom ubrzanom tempu života i potrošačkom društvu, čovjek treba smirenje, a pogotovu treba na trijezan način shvatiti da postoji hijerarhija vrijednosti, na čijem je vrhu Bog, Stvoritelj.
–„Oslobođenje“ je jedan od najvažnijih težnji modernog čovjeka. Osim na političkom i društvenom planu, to „oslobođenje“ teži i duhovnom. Kako usmjeriti to „oslobođenje“ bez oslobođenja srca? Slijedeći karizmu našeg osnivača, braća najmanjih, žele učiniti vjerodostojnim čovjekovu težnju za „oslobođenjem“, njegova srca. Odbacivanje vlastite sebičnost i unutarnjih strahova, vodi do potpunog duhovnog oslobođenja, odnosno osigurava duhovnu slobodu. 

„Za redovnike- svećenike, sveti Franjo je htio da budu proroci obraćenja kroz propovijedanje Riječi Božje i dijeljenja Božjeg milosrđa. Oni moraju biti spremni ići od mjesta do mjesta, održavanjem jednostavnog načina života, po potrebi i kontemplativnog, naviještati svima Riječ Božju "te u kratkim izlaganjima objasniti vjernicima, razlike između poroka i vrline , kazna i nagrada "(Pravilo, st. III).

Najkraći i najduži pontifikati

Najkraći :

1.Urban VII (15-27.IX.1590) -13 dana

2. Bonifacije VI (IV.896) -16 dana

3. Celestin IV (25.X.-10.XI.1241) -17 dana

4. Teodor II (XII.897) -20 dana

5. Sisinije (15.I.-4.II.708) -21 dana

6. Marcel II (9.IV.-1.V.1555) -23 dana

7.Damaz (17.VII.-9.VIII.1048)-24 dana

8. Pio III (22.IX.-18.X.1503) -27 dana

9. Lav XI (1.IV.-27.IV.1605) -28 dana

10. Benedikt V (22.V.-23.VI.964) -33 dana

Najduži :

1. Petar (cca 30-64/67) – cca 34-37 godina

2. Pio IX (1864-1878) – 31 god.7mj. i 23 dana

3. Ivan Pavao II (1978-2005) – 26 god.5.mj. i 18 dana

4. Lav XIII (1878-1903) – 25 god.5.mj. i 1 dan

5. Pio VI (1775-1799) – 24 god.6.mj. i 15 dana

6. Hadrijan I (772-795) – 23 god.10.mj. i 25 dana

7. Pio VII (1800-1823) – 23 god.5mj. i 7 dana

8. Aleksandar III (1159-1181) – 21 god.11.mj. i 24 dana

9. Silvestar I (314-335) – 21 god.11.mj. i 1 dan

10. Lav I (440-461) – 21 god.1mj. i 13 dana

Najmlađe pape koji su izabrani ( po dostupnim podacima ) :

1. Benedikt IX – između 16-20 godina

2.Ivan XII – cca 18 godina

3.Ivan XI – cca 20 godina

4.Grgur V –  cca 24 godine

5.Lav X – 37 godina

6.Klement VII – 45 godina

7.Pavao II – 47 godina

8.Eugen IV – cca 47 godina

9.Martin V – cca 48 godina

10.Nikola V – cca 49 godina

Najstarije pape na dan izbora :

1.Klement X -79 god. i 290 dana

2.Aleksandar VIII – 79 god. i 177 dana

3.Pavao IV – 78 god. i 330 dana

4.Klement XII – 78 god. i 100 dana

5.Benedikt XVI – 78 god. i 3 dana

6.Ivan XXIII – 76 god. i 337 dana

7.Inocent XII – 76 god. i 124 dana

8.Kalist III – 76 god. i 98 dana

9.Franjo – 76 god. i 86 dana

10.Benedikt XIII – 75 god. i 86 dana

Pape po dužini života :

1.Lav XII – 93 godina i 140 dana

2.Klement XII – 87 godina i 305 dana

3.Klement X – 86 godina i 9 dana

4.Pio IX – 85 godina i 270 dana

5.Inocent XII – 85 godina i 107 dana

6.Ivan Pavao II – 84 godine i 319 dana

7.Grgur XIII – 83 godine i 92 dana

8.Pavao IV – 83 godine i 51 dan

9.Benedikt XIV – 83 godine i 33 dana

10.Pio VI – 81 godina i 242 dana

BRAĆA OD KRIŽA

Latinski: Fratres Cruciferi ili doslovno Braća koja nose Križ; skraćenica F.C. 

Ovaj pomalo „zagonetan“ red iz Italije dolazi u Englesku u XIII stoljeću. Razlozi ovakvog „masovnog“ dolaska nisu poznati, s obzirom da ih je dobar dio ostao u italiji.

Povijest

                                                                                                                                      

Njihovo prvo spominjanje u Engleskoj bilo je na sinodi  biskupije Rochester 1244 godine kada su predočili papinske dokumente, te zamolili dopuštenje  da se nasele u zemlji. Svaki redovnik nosio u ruci drveni štap u obliku  križa i imao prišiven  križ od crvene tkanine na svojoj odjeći.  Iz ovakve nošnje potječe im ime po kome su postali poznati - braća od križa.

Oni su uzeli Pravilo svetog Augustina i odjeću  koja je  izvorno smeđe ili crne, ali su je kasnije promijenili  u plavu za vrijeme  pape Pia II .

                                                

Osnivaju  osam ili devet kuća u Engleskoj, a prva je bila u Colchesteru (prema Siru Williamu Dugdale, arhivistu iz XVII st.), ili na Reigateu u gradu Surrey (prema Clementu Reyner , benediktinskom povjesničaru iz XVII st.),a osnovana je 1245 godine. Oni su se naselili i u Londonu 1249 godine,gdje su „ostavili“ svoje ime na lokalitetu koji se još uvijek se zove braća od Križa, u blizini Tower Hilla .Ostale kuće osnovane su u  Oxfordu (1348),Yorku ,Great Welnethamu ( Suffolk ), Barhamu Wotten-unter-Edgeu ( Gloucestershire ), Brackleyu (Northants) i Kildaleu (Yorkshire ).

Također su se ( vjerojatno iz Engleske ) proširili i po Irskoj.

Ovaj red ne treba mješati sa : Ordo Canonicorum Regularium Sanctae Crucis, ORC, koji je nastao u Coimbri, Portugal , 1132 godine, Ordo Sanctae Crucis, OSC , koji je osnovan poslije III.križarskog rata u Belgiji 1211 godine i Ordo Militaris Crucigerorum cum Rubea Stella, OMCRS, koji je osnovan u Češkoj 1233 godine.

Podrijetlo Braće od Križa

Podrijetlo ove braće je pomalo nesigurno. Oni su tvrdili da su osnovani na Istoku,  već u I. stoljeću, od strane svetog Cletusa (Sveti Kleto je bio treći papa, a živio je do 89 godine , kada je umro mučeničkom smrću) , te da su obnovljeni  prema svetom Cyriacusu,(sveti Ćiril  patrijarh Jeruzalema ,iz IV stoljeća, umro je 387 godine, a papa Leon XIII, proglašava ga crkvenim naučiteljem godine 1893).                                    

Naravno, da je u ovo vrlo teško povjerovati.

Nije poznato kada su došli u Italiju, ali oni su sigurno tamo u 12. stoljeću, jer  im je 1169 godine,papa Aleksandar III dao ustav i pravilo života, slično onom koji su imali  augustinci. Papa Pio II propisao je za njih odjeću plave boje i zamijenio im  mali srebrni križ, za veći drveni koji su otada nosili u rukama.

Njihovi samostani su bili u jednom trenutku vrlo brojni u Italiji, (oko 200-tinjak) podijeljenih u pet crkvenih pokrajina : Bolonja, Venecija , Rim , Milan i Napulj.     

Samostan Santa Maria di Morella u Bolonji  bio je matični  po odredbi pape Klementa IV , te je vjerojatno da su od tamo otišli u Englesku.

Slijedeća stoljeća donose pad zvanja, a broj samostana se značajno smanjuje. Konačno će 1656 godine, papa Aleksandar VII ukinuti red.

Papinski dokumenti po tipu

Termin - Ustav, koncilski

Definicija :Dokument izdan od strane ekumenskog koncila i odobren od strane Pape.

Napr. Na I. Vatikonskom saboru su dva: Pastor aeternus i Deus filius , a na II. Vatikanskom četiri : Gaudium et spes, Dei verbum, Lumen gentium i Sacrosantum concilium.

Termin - Dekret, koncilski

Definicija : Dokument koji sadrži izjave o pojedinim koncilskim pitanjima.

Na II.Vatikanskom koncilu papa Pavao VI ih je potpisao devet ( Ad gentes, Inter mirifica itd.)

Termin - Deklaracija , koncilska

Definicija : Dokument kojim se općenito poziva na neka pitanja koja nisu dogmatska.

Na II.Vatikanskom koncilu papa Pavao VI je potipsao tri koncilske deklaracije ( Dignitates humanae, Nostra aetete i Gravissimum educationes )

Termin - Apostolska konstitucija

Definicija : Apostolska konstitucija (lat. constitutio apostolica) je najviša razina uredbe koju donosi papa.

Imamo apostolsku konstituciju pape Nikole II, „In nomine Domini“  iz 1059 godine preko konstitucije „Quo primum „pape Pia V iz 1570 godine sve do pape Ivana Pavla II i konstitucije“ Ecclesia in Urbe“ iz 1990 godine , konstitucije“ Anglicanorum coeibus“ iz 2009 godine , pape Benedikta XVI i konstituciju „Vultum Dei querere“, pape Franje iz 2018 godine.

Termin – Enciklika

Definicija- Enciklika (grč. enkýklios, "ići u krug", "okružnica") je papino okružno pismo upućeno prije svega biskupima ali i svim vjernicima. Ta vrsta dokumenta ima u katoličkoj Crkvi najveću snagu i obvezujeući karakter.

Od mnoštva enciklika izdvojit ću neke novije : „Fides et ratio“ pape Ivana Pavla II, „Deus caritas est“ pape Benedikta XVI i „Laudato si“ pape Franje.

Termin -Motu Proprio

Definicija -Motuproprij (latinski: "motu proprio", hrvatski "vlastita inicijativa") je dokument koji donosi papa na vlastitu inicijativu, a osobno ga je potpisao.

Kada ga proglašava papa, može biti upućen na cijelu Crkvu, na dio Crkve, ili na neke pojedince. Prvi motuproprij je proglasio papa Klement 1484. Nastavio je biti česti oblik papinskih proglasa, pogotovo kada se uspostavlja institucija, uvode manje promjene u zakone ili postupke, i pri dodjeli povlastica osobama ili institucijama.

Termin - Apostolsko pismo

Definicija :apostolsko pismo (lat. litterae apostolicae), papinsko pismo ili dokument upućen pojedinim osobama ili ustanovama, najčešće osobne naravi.

Termin – Bula

Definicija :Papinska bula (lat. Bulla apostolica), svečana javna pisana papina okružnica. Nazvana je prema buli kojom se pečatila radi dokazivanja autentičnosti.Isprva su korištene za raznovrsnu javnu komunikaciju, a od 15. stoljeća rezervitrane su isključivo za službene i iznimno svečane prilike.

Termin - Apostolska pobudnica

Definicija :Apostolski poticaj je vrsta komunikacije s Papom u Rimokatoličkoj crkvi . To potiče zajednicu ljudi da poduzme određene aktivnosti, ali ne definira crkvenu doktrinu . Smatra se niže u formalni autoritet nego papinske enciklike , ali veći od ostalih crkvenih pisama , apostolskih pisama i drugih papinskim spisima.

Apostolska poticaji najčešće se izdaju kao odgovor na skupštini Biskupske sinode , u kojem slučaju oni su poznati kao posinodalnoj apostolskim poticajima.

Termin – Kanonsko pravo

Potpisuje ga papa.

Termin – Pismo

Papinsko pismo može biti objava ili najava nekih događaja ( npr.Sinoda ) a obraća se kleru ili laicima , ali i pismo pojedinim državnicima.

Termin – Knjige

Knjige koje su pisale pape za vrijeme svog pontifikata , npr. Isus iz Nazareta , pape Benedikta XVI ili Prijeći prag nade , pape Ivana Pavla II.

Termin – Poruka

Kratko pismo upućeno u svrhu čestitke, sućuti  i slično.

Termin –Govor

Papin govor na pojednim gostovanjima , npr. Opća skupština UN, u parlamentima zemalja domačina i sl.

Termin – Homilija , propovijed

U zadnje vrijeme se papine propovijedi na posebnim misnim slavljima bilježe, bilo pismeno , bilo audiovizuelno.