Broj vjernika u istočnim Crkvama .....

.........koje u zajedništvu sa Svetom Stolicom.

Stanje na 31.12.2016 godine ( zaokruženo ).

Aleksandrijski obred

Koptska katolička Crkva - 175,000

Eritrejska katolička Crkva- 160,000

Etiopska katolička Crkva -75,000

Antiohijski obred

Maronitska Crkva   -3,500,000

Siro-malankarska katolička Crkva -450,000

Sirijska katolička Crlva -205,000

Kaldelski ili siro-istočni obred

Kaldejska Crkva-640.000

Siro-malabarska katolička Crkva- 4,200,000

Armenski obred

Armenska katolička Crkva -740.000

Bizantski obred

Albanska crkva – 15,000

Bjeloruska crkva -10,000

Bugarska crkva -10,000

Hrvatska crkva - 45,000 (54,000)*

Grčka crkva – 6,000

Grčko-melkitska crkva -1,700,000

Mađarska crkva – 330,000

Italo-albanska crkva -65,000

Makedonska crkva -11,000

Rumunjska crkva -510,000

Ruska crkva – 1,000

Rutenska crkva – 420,000

Slovačka crkva -230,000

Ukrajinska crkva – 4,600,000

*grkokatolici u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Makedoniji

Značenje imena prvih apostola

Šimun Petar – Šimun ( biblijski Šim'on – Bog je čuo ; izvedno iz glagola šma značanje bi moglo biti slušati, čuti ) U Bibliji se spominje pleme Šimun (Simon).

Petar je ime  koje je apostolu Šimunu sinu Ivanovom nadjenuo sam Isus. Dolazi od grčkoga Petros što znači stijena, odnosno onaj koji je čvrst ,postojan kao stijena. Na aramejskom je Kefa.

Još jedan apostol zvao se Šimun, i to Šimun Kananaac , to jest rođen  u Kani Galilejskoj. Prema nekim tumačenjima kanan na aramejskom znači revan, a u Djelima apostlskim i Evanđelju po Luki naziva se Šimun Revnitelj, označavajući ga kao revnog čuvara židovskih zakona.

Jakov – Od starohebrejskog imena Jaaqov, odnosno peta. U starom zavjetu piše kako je Jakov rađajući se uhvatio svoga prvorođenog brata blizanca Ezava za petu kako bi se rodio.

Dva su Jakova među apostolima, Jakov Zebedejev (Stariji ) inače rođeni brat Ivana apostola i evanđelista i Jakov Alfejev.

Juda Tadej, odnosno Hrabri. Juda je u Starom zavjetu četvrti sin Jakovljev, a značenje imena je slavljen, hvaljen odnosno onaj koji slavi i hvali Boga. Također jedno od 12 židovskih plemena. Tođeni je brat Šimuna Revnitelja. Još je jedan Juda među apostolima , Juda iz Skariota , odnosno Juda Iskariotski, koji izdade Isusa kako pišu Matej i Ivan apostoli i evanđelisti.

Andrija je bio krvni brat Petrov. Neki smatraju da je Isus najprije pozvao Andriju, pa ga u istočnim crkvama nazivaju i Prvozvani. Inače ime Andrija na grčkom ( Andreas ) znači muževan, hrabar.

Filip je bio iz Betaside kao Petar i Andrija. Značenje imena Filip je onaj koji voli konje ( Philippos - prijatelj, ljubitelj i Hippos-konj ). Filip je bio zajedno sa Ivanom učenik Ivana Krstitelja.

Bartolomej ( sin Talmejev , bar znači sin ) još ga se spominje i kao Natanaela. U Novom zavjetu opisuje se Natanaelov i Filipov prvi susret sa Isusom i njegova skepsa. Isus ga hvali kao „"pravog Izraelca u kojem nema lukavstva".

Toma , ili ispravnije Juda Toma , odnosno Blizanac iz aramejskog  Teomo . Kasniji pridejvi poput nevjerni Toma sasvim neopravdano su mu dodani. Na grčkome Thomas Dydimus.

Matej apostol i pisac evanđelja je bio carinik odnosno sakupljač poreza za rimske okupatore , a to znači griješnik i izopćenik iz židovskog društva. Matej znači dar Božji od od starohebrejskog imena "Mattitjahu".

Mlađi brat Jakova starijeg ili Zebedejevog , Ivan je apostol i evanđelist te pisac između ostalog i zadnje knjige u Bibliji , Otkrivenje .Jedini je od dvanaestorice koji je umro prirodnom smrću , baš kao što je Isus i rekao. Sam Ivan je opisao razgovor između Isusa i Petra na Tibetijanskom jezeru poslije uskrsnuća („Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: "Gospodine, tko će te to izdati?" Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: "Gospodine, a što s ovim?"  Odgovori mu Isus: "Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!"  Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus mu nije rekao: "Neće umrijeti", nego: "Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?".) Ivan je i jedini od apostola je bio ispod Isusova križa, i kome je Isus povjerio svoju majku.

U Djelima apostoskim se opisuje izbor Matije kao zamjena za Judu Iskariotskog.

U one dane ustade Petar među braćom – a bijaše sakupljenog naroda oko sto i dvadeset duša – i reče: »Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi.....

..... I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše: »Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao  da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.«
Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bi pribrojen jedanaestorici apostola.

Matija ime ima iste korjene pa i  značenje na starohebrjeskom kao i Matej. Od hebrejskog imena  (Mattityahu), koje, složeno od termina matath (dar) i Yah (skraćenica od Yahweh, imena Boga),može biti prevedeno kao " Božji dar".

Judina poslanica

Judina poslanica

1 Juda, sluga Isusa Krista, brat Jakoljev, onima koji su pozvani, koji su ljubljeni od Boga Oca i sačuvani za Isusa Krista.

2 Nek milosrđe, mir i ljubav vama prispiju u izobilju.

3 Prijatelji moji, dok ja živo željeh pisati vam o predmetu spasenja koje se sviju nas tiče, osjetio sam se prinuđenim učiniti to kako bih vas ohrabrio da se borite za vjeru koja je bila konačno prenesena svetima.

4 Jer, među vas su se uvukle osobe čija je osuda otprije dugo vremena unaprije zapisana, bezbožnici koji izvrću u razvratnost milost našeg jedinog Gospodara i Gospodina Isusa Krista.

5 Ja vas hoću podsjetiti, iako i sve znate konačno, da Gospodin nakon što je spasio svoj narod iz Egipta uništio je po tome one koji se bijahu pokazali nevjernima.

6 Anđele koji ne bijahu čuvali svoj položaj već bijahu napustili svoje obitavalište, on čuva vječno uvezane u lance u njihovim tminama za suđenje u veliki Dan.

7 Što se tiče Sodome i Gomore i okolnih gradova koji se bijahu predali sličnim načinom bludničenju i bijahu išli k bićima druge naravi, one leže kao primjer pod kaznom vječne vatre.

8 Na isti način, ti ljudi, u svojoj mahnitosti, preziru Veličanstvo, vrijeđaju Slave.

9 Ipak, čak i arhanđeo Mihael, onda kad se raspravljao i prepirao s đavolom o tijelu Mojsijevu, ne usudi se iznijeti protiv njega jedan uvredljivi sud, već reče: Nek' te Gospodin kazni!

10 A, ti ljudi, vrijeđaše ono što ne poznavaše; a, ono što su znali na nagonski i glupi životinjski način, to služi samo propasti njihovoj.

11 Nesreća na njih, jer su slijedili put Kainov; za plaću oni su se prepustili zabludama Balaamovim i propali u pobuni Korejevoj.

12 Oni su zaista ti koji prljaju vaše bratske objede kad se časte i kljukaju bez srama: bezvodni oblaci poneseni vjetrovima; drveta s kraja jeseni, bez plodova, dva puta mrtva, iskorijenjena;

13 divlji morski valovi koji bljuju pjenu svojeg vlastitog srama; lutajuće zvijezde sačuvane za vječnostu u gustini tminâ.

14 To je o njima također prorokovao Henok, sedmi od Adama, govoreći: Evo kako dolazi Gospodin sa svetim vojskama

15 za vršiti opće suđenje i dokazati svim bezbožnicima sve njihove zločinačke bezbožnosti i sve drske riječi koje su bezbožni grješnici propovijedali protiv njega.

16 To su zaista oni! Ljudi bijesa i zlovolje, koji su vođeni svojim strastima, svojim ustima propovijedaše grozote i nikog ne gledaše do u službi svojih dobitaka.

17 Što se tiče vas, prijatelji moji, sjetite se riječi koje su vam unaprijed rekli proroci o našem Gospodinu Isusu Kristu.

18 Oni vam kazivaše: » Na svršetku vremena bit će podrugljivaca koji će biti vođeni njihovim bezbožnim strastima. « 

19 To su zaista oni! Oni unose razdore, oni imaju zemne misli, oni ne posjeduju Duh.

20 Ali vi, prijatelji moji, izgrađujte sebe na temelju svoje vrlo svete vjere; molite u Svetom Duhu;

21 održavajte sebe u ljubavi Božjoj; svoja očekivanja za vječni život položite u milosrđe našeg Gospodina Isusa Krista.

22 One koji dvoje, uzmite sa samilošću: spasite jedne otimajući ih vatri; za druge,

23 smilujte im se ali, sa strahom, mrzeći sve do tunike uprljane njihovom puti.

24 Onome koji vas može sačuvati od svakog pada i održati vaz bez mrlje pred slavom svojom u radosti,

25 Bogu jedinom, našem Spasitelju, po Isusu Kristu, našem Gospodinu, slava, veličina, moć i vlast, prije svih vremena, sada i zauvijek. Amen.

Juda Tadej odnosno Hrabri, krvni brat Jakova Alfejeva, jedan od dvanaestorice Isusovih apostola , napisao je ovu poslanicu ( jedinu ) koja je  uvrštena je u Novi Zavijet prije Ivanovog Otkrivenja, tj. pretposljednjem mjestu.

Meni vrlo lijepa ali i upozoravajuća !

Za vrijeme Posljednje večere pita Gospodina Isusa : „Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?" (Iv 14,22). Isus mu je odgovorio: "Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. - Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh" (Iv 14,23-26).

Proširio je evanđelje u Armeniju sa svetim Bartolomejom, a u Perziji je podnio mučeničku smrt sa Šimunom Revniteljem.

Hoću li i ja u raj?

Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al’ sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k’o prutić,
Usko je moje rame.

Nikomu neću praviti sjene

Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.

Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvojeg znanca.

Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!

Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al’ ništa zato…
Srce je Tvoje veće…

Fra Bonaventura Ćuk ( 1907 -1941 )

Apostolska putovanja pape sv. Ivana Pavla II

1979

25.I. -1.II.  Dominikanska Republika, Meksiko, Bahami

2.VI.-10.VI. Poljska

29.IX.-8.X. Irska , SAD

28.XI.-30.X. Turska

1980

2.V-8.V.Zair (sada  Kongo DR ), Kongo Brazavil, Kenija

8.V.-10.V. Gana

10.V-12.V. Gornja Volta (sada Burkina Fasso), Obala Bjelokosti

30.V.-2.VI. Francuska

30.VI-12.VII. Brazil

15.XI-19.XI. SR Njemačka

1981

16.II. Pakistan

17.II.-22.II. Filipini

22-23.II. Guam

23.II.-24.II. Japan

26.II. SAD

1982

12.II -19.II. Nigerija, Benin, Gabon, Ekvatorijalna Gvineja

12.V-15.V.Portugal

28.V.-2.VI. Velika Britanija

11.VI-12.VI. Brazil , Argentina

15.VI. Švicarska

29.VIII. San Marino

31.X.-9.XI. Španjolska

1983

2.III. Portugal (tehničko zaustavljanje)

2.III-9.III. Kostarika, Nikaragva, Panama,Salvador,Guatemala,Honduras,Bezile,Haiti

16.III-23.III. Poljska

14.VIII-15.VIII Francuska

10.IX.-13.IX. Austrija

1984

2.V. SAD

3.V.-11.V. Južna Koreja,Papua Nova Gvineja,Solomonski otoci,Tajland

12.VI-17.VI. Švicarska

9.IX.-20.IX. Kanada

10.X. Španjolska

12.X. Dominikanska Republika , Potoriko

1985

26.I.-5.II. Venezuela, Ekvador, Peru, Trinidan i Tobago

11.V.-21.V. Nizozemska, Luksemburg, Belgija

8.VIII-19.VIII. Togo,Obala Bjelokosti,Kamerun,Srednjoafrička Republika, Zair ( sada DR Kongo, Kenija , Maroko

8.IX. Švicarska, Lihtenštajn

1986

31.I.-10.II. Indija

1.VII.-7.VII. Kolumbija, Sveta Lucija

4.X.-7.X. Francuska

19.XI.-1.XII. Bangladeš, Singapur,Fidži,Novi Zeland, Australija,Sejšeli

1987

1.IV.-12.IV. Urugvaj, Čile, Argentina

30.IV.-4.V. SR Njemačka

8.VI.-14.VI. Poljska

10.IX.-20.IX. SAD, Kanda

1988

7.V.-18.V. Urugvaj, Bolivija, Peru,Paragvaj

23.VI-27.VI. Austrija

10.IX.-19.IX. Zimbabve, Bocvana,Lesoto,Svazilend,Mozambik

8.X-11.X. Francuska

1989

28.IV.-6.V. Madagaskar,Reunion ( francuski departman ), Zambia, Malavi

1.VI.-10.VI. Norveška, Island,Finska,Danska, Švedska

19.VIII-21.VIII. Španjolska

7.X.-16.X. Južna Koreja,Indonezija, Mauricijus

1990

25.I.-1.II. Zelenortski otoci,Gvineja Bissau,Mali,Burkina Fasso, Čad

21.IV-22.IV. Čehoslovačka ( danas Češka i Slovačka)

6.V-13.V. Meksiko, Kurakao

25.V.-27.V. Malta

1.IX.-10.IX. Malta (tehničko zaustavljanje), Tanzanija, Burundi,Ruanda,Obala Bjelokosti

1991

10.V-13.V. Portugal

1.VI-9.VI. Poljska

13.V.-20.VI.Poljska, Mađarska

12.X.-21.X. Brazil

1992

19.II.-25.II. Senegal,Gambia, Gvineja

4.VI-7.VI. Angola, Sveti Toma i Principe

9.X.-14.X. Dominikanska Republika

1993

3.II.-10.II. Benin, Uganda, Sudan

25.IV. Albanija

12.VI-17.VI. Španjolska

9.VIII.-15.VIII. Jamajka, Mekisko, SAD

4.IX.-6.IX. Litva, Latvija, Estonija

1994

10.IX.-11.IX. Hrvatska

1995

10.I-21.I. Filipini,Papua Nova Gvineja, Australija, Šri Lanka

20.V.-22.V. Češka, Poljska

3.VI-4.VI. Belgija

30.VI-3.VII. Slovačka

14.IX-20.IX. Kamerun,JAR, Kenija

4.X.-9.X. SAD

1996

5.II-11.II. Guatemala, Nikaragva,Salvador, Venezuela

14.IV. Tunis

17.V.-19.V. Slovenija

21.VI.-23.VI. Njemačka

6.IX-7.IX. Mađarska

19.IX.-22.IX. Francuska

1997

12.IV-13.IV. Bosna i Hercegovina

25.IV.-27.IV. Češka

10.V.-11.V. Libanon

31.V.-10.VI. Poljska

21.VIII.-24.VIII. Francuska

2.X.-6.X. Brazil

1988

21.I-26.I. Kuba

21.III.-23.III. Nigerija

10.VI. Austrija

2.X.-4.X. Hrvatska

1999

22.I.-27.I. Meksiko, SAD

7.V.-9.V. Rumunjska

5.VI.-17.VI. Poljska

19.IX. Slovenija

6.XI.-8.XI. Gruzija, Indija

2000

24.II.-26.II. Egipat

20.III.-21.III. Jordan,Izrael, Palestina

12-V.13.V. Portugal

2001

4.V.-9.V. Grčka,Sirija,Malta

23.VI-27.VI. Ukrajina

22.IX.-27.IX. Kazahstan,Armenija

2002

22.V.-26.V. Azerbajdžan, Bugarska

23.VII.-2.VIII. Kanada, Gvatemala,Meksiko

16.VIII.-19.VIII. Poljska

2003

3.V.-4.V. Španjolska

5.VI-9.VI. Hrvatska

22.VI. Bosna i Hercegovina

11.IX-14.IX. Slovačka

2004

5.VI.6.VI. Švicarska

14.VIII-15.VIII. Francuska

Sveti Benedikt

Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće.

Ora et labora . Radi i moli . Krilatica koja će uvijek biti aktualna, a koju je svojim redovnicima darovao sveti Benedikt. I ne samo njima, nego svim kršćanima.

Benedikt je rođen oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. 

Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti.

Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi.

 Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga. Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice trebaju postati crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba biti slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve.

Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malo-pomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, “škola služenja Gospodinu”, u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života – po uzoru apostola – naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: “Moli i radi!”

Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: “Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!” Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom.

Sveti Benedikt umro je 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan se sv. Benedikta slavi 11. srpnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino.

Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti.

Nije li kardinal Jozef Ratzinger , kad je izabrao pontifikalno ime Benedikt  XVI, mislio  na Europu , i njezino liberalističko lutanje i odbijanje njezinih kršćanskih korijena ?


Sveti Benedikte , moli za nas .

Blaženi Augustin Kažotić O.P.

Prvi hrvatski blaženik, dominikanac i biskup Augustin Kažotić rođen je u Trogiru oko 1260., a umro u Luceri 3. kolovoza 1323. godine od posljedica atentata.

U red sv. Dominika ušao je u Splitu. Nakon završetka studija u Sorbonni radio je s fra Nikolom Bocassijem koji je kasnije postao kardinal i papa Benedikt XI. On ga je 1301. godine imenovao biskupom u Zagrebu. Kao zagrebački biskup bio je teološki pisac i propovjednik.

Branitelj siromaha i obespravljenih, promicatelj zdravstvene zaštite i higijene, začetnik humanizma u sjevernoj Hrvatskoj, teološki pisac, vrsni govornik i znanstvenik, u Zagrebu je utemeljio katedralnu školu i knjižnicu. Siromašni sjemeništarci školovali su se besplatno. Po selima je dao kopati bunare i saditi ljekovito bilje. Prvi je poznati organizator crkvenog pjevanja u Hrvatskoj i tvorac zagrebačkog obreda. Zbog svoje kulture, rječitosti i svetog života uživao je veliki ugled pa su ga plemići često uzimali za suca u međusobnim sporovima. Povjesničar Baltazar Krčelić, kanonik, piše da je 1312. u doba gradnje katedrale bila velika suša i da je po zagovoru biskupa Kažotića na današnjem Trgu bana Jelačića provreo izvor vode, glasoviti “Manduševac”. Nakon posjeta papi Ivanu XXII. u Avignonu, 1318, nije se više smio vratiti u Zagreb jer se zamjerio ugarsko-hrvatskom kralju Karlu I. Robertu (iznio je papi tužbe na zloporabe koje su činili kralj i njegovi dvorjanici).
Imenovan je 1322. biskupom u talijanskom gradu Luceri (Puglia), gdje je na glasu svetosti preminuo na današnji dan, 3. kolovoza 1323. Pokopan je u tamošnjoj katedrali. Vjernički puk štovao ga je zbog brojnih čudesa, među njima ozdravljenja nijemih i opsjednutih, a papa Klement XI. proglasio ga je blaženim 1702. Dio njegovih relikvija čuva se u zagrebačkoj katedrali. Zaštitnik je Hrvatskog društva crkvenih glazbenika, hrvatskih katoličkih misija u Londonu i Hamburgu te hrvatskih naselja, župa, crkava i kapela (Zagreb-Peščenica,župna crkva i dominikanski samostan, Lupoglav kod Brckovljana, Nedeljanec kod Vidovca, Trogir-nacionalno svetište, Nagorinac kod Selaca na Braču).

ANTONIO ROSMINI I DRUŽBA MILOSRDNIH

ANTONIO ROSMINI I DRUŽBA MILOSRDNIH

Latinski naziv: Institutum Charitatis;  skraćenica: Inst.Char. ; I.C.

Poznati su i pod nadimkom Rosminijanci, po osnivaču Antoniu Rosminiju.

Antun Rosmini rođen je u talijanskom mjestu Rovereto 24. ožujka 1797. kao sin Piera  Modesta, patricija svetog Rimskog carstva. U njegovu odgoju veliki je utjecaj imala majka.

Već u ranoj mladosti pokazala se osobita sklonost  filozofiji. Kasnije je odlučio postati svećenik, nadvladavši otpor roditelja, koji su u njemu  gledali nasljednika obiteljske baštine.

Na sveučilištu u Padovi 1816. kao student istražuje filozofiju, prirodne znanosti, povijest i književnost. No glavnu pažnju polaže  pripremi za svećeništvo kroz bogosloviju.  Za svećenika je zaređen 21. travnja 1821.  Iste godine dobiva savjet od jednog svećenika od  Svete Magdalene di Canossa da osnuje novi redovnički institut, ali je Antonio taj prijedlog ljubazno otklonio.

Tek će 1827. u Milanu  shvatiti kako je za to nastupio pravi trenutak. Dana 18. veljače 1828. nalazi se sam na Gori Kalvariji u Domodossoli, te ondje pripravlja konstitucije budućeg instituta, čekajući neka mu Bog  pošalje subraću, koja su polako s vremenom stizala. Tom djelu je dao naziv "Institut milosrđa". Od svojih redovnika tražio je raspoloživost za svaku zadaću koja bi im bila povjerena.
Godine 1838 , družba ili institut milosrdnih biti će službeno odobrena od strane Svete Stolice. Istovremeno po želji oca Rosminia , članovi ove zajednice osim tri standardna zavjeta, daju i četvrti, a to je posebna poslušnost papi.
Posebnu pažnju zajednica će poklanjati obrazovanju siromašne djece.

Istovremeno Antonio intenzivno piše filozofske i teološke spise te vodi bogatu prepisku sa tadašnjim umovima.

Duh zajednice snažno je obilježen u uvjerenju da Bog govori kroz ljude na razne načine, te čini njegovu volju poznatu  po sposobnosti svake osobe. Iz ovoga se vidi koliki je Antonijev  filozofski utjecaj  na družbu.

Godine 1832. stvara temelje nove kongregacije 'Kćeri Providnosti' sa istim nadahnućem instituta milosrđa. Za njih su ubrzo pokazale zanimanje brojne škole - učitelja i učiteljica.

Godine 1848 , kada cijelu Europu zahvaća revolucionarni val, Papa Pio IX poziva Antonia Rosminija da služi u Rimskoj kuriji.

Međutim njegovo kolosalno djelo :“ Pet rana svete Crkve“, i otpor crkvenih krugova prema njemu, natjerati će ga da se povuče u osamu u gradić Stresu na jezeru Maggiore. Tamo će i umrijeti u 58 godini života, 1 srpnja 1855 godine.

Njegovo učenje u teodiceji da čovjek spoznaju biti dobiva izravno od Boga osudila je 1887.Crkva kao ontologizam ; ta je osuda odbačena 2001. i Rosmini je rehabilitiran. Osim gore spomenute knjige važna je i „Konstitucija prema socijalnoj pravdi“, u kojem upozorava na prava pojedinaca i na štetnost miješanja države u život pojedinca. Ostala važnija djela: Nova rasprava o podrijetlu ideja ; Teodiceja.

Dana 3 lipnja 2007 godine papa Benedikt XVI , potpisuje dekret o proglašenju blaženim Antonija Rosminija, a iste godine u Novari 18 studenog, svečano je proglašen blaženikom.

Danas oci ljubavi ili Rosmanijanci djeluju na svim kontinentima. Osim u Italiji, nalaze se u Velikoj Britaniji, Irskoj, SAD, Venezueli, Indiji, Tanzaniji i Novom Zelandu.

Rosmini je jedan od pet, šest najvećih umova koje je čovječanstvo dalo nakon dugih stoljeća – tako je Alessandro Manzoni definirao Antonija Rosminija.

On je svijetli kršćanski lik devetnaestoga stoljeća.

Svećenik duboke duhovnosti, filozof, politički teoretičar i plodan pisac, dalekovidni prethodnik crkvenoga života, ljude je pomoću razuma privodio vjeri, a svijetli je uzor poslušnosti Crkvi. 

Osvrnuvši se na Rosminijev doprinos Crkvi i katoličkoj misli  Agostino Giovagnoli, profesor povijesti na katoličkome sveučilištu u Milanu, rekao je kako je Rosmini u Italiji i Europi svijetli lik devetnaestoga stoljeća. Zaista je bio pozoran na svoje vrijeme. U tome smislu izgradio je most - obzirom na svijet koji se naglo i na problematičan način mijenjao – za Crkvu silom odvojenu od države koja se našla pred, po suvremenicima nazvanom, „revolucijom“. Rosmini je dokazao da revolucija – nazovimo je tako – nije bila samo protiv Crkve, nego da je mogla postati prijateljica Crkvi, poglavito vjeri. Njegovo je razmišljanje otvorilo put od velikoga značenja – istaknuo je profesor Manzoni.

Na upit koja je temeljna tvrdnja u Rosminijevom najpoznatijem djelu „Pet rana Svete Crkve“, kazao je kako je knjiga napisana 1832. godine, a tek je objavljena 1948. Stoga su je svi čitali u političkome kontekstu od te godine. A ustvari je u pozadini ekleziološka tvrdnja, nadahnuta njemačkom ekleziologijom, na kojoj Rosmini zasniva tvrdnje koje ustvari razrješuju Crkvu od posljednjih veza sa „starim režimom“, a ističu njezinu univerzalnost: Crkvu prijateljicu naroda a ne moćnika, jer je ona narodna stvarnost, ne toliko po političkoj srodnosti koliko zbog bitne osjetljivosti s dubokim zahtjevima doba. U tome smislu treba promatrati njegovo uporno zahtijevanje narodnoga liturgijskoga jezika. Zaista, mi gledamo proroka, prethodnika II. vatikanskoga sabora .

Sveta Hildegarda iz Bingena

Kod nas ta mističarka, glasovita zbog svojih viđenja, koja joj zaslužiše ime »proročice iz Njemačke«, nije naročito poznata. Rodila se god. 1098. u Bermersheimu, u Porajnju. Otac joj se zvao Hildebert, a bio je službenik biskupa u Speyeru.

Kad je Hildegardi bilo 8 godina, roditelji je dadoše redovnicama u Disibodenbergu, , a u petnaestoj je godini i sama primila redovničku koprenu.

Prema priznanju same sv. Hildegarde glavni joj odgojitelj bijaše Božja mudrost. Još kad je imala tri godine, vidjela je u svojoj duši neko nutarnje svjetlo koje svojom lijepom latinštinom nazivaše »umbra lucis viventis« – sjenom živoga svjetla. Njemu je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine, glazbe, kao i svoju veliku izobrazbu, što ju je godinama stekla. Njezina veoma živahna inteligencija brzo je shvaćala i u sebe sve pohranjivala. Naročita je prosvjetljenja primila kad joj se fizičko stanje pogoršavalo i kad joj je Bog povjeravao važne misije.

Hildegarda je u svom mukotrpnom životu bila vidno prožeta velikim pouzdanjem u Božju providnost. To se naročito očitovalo onda kad je g. 1150. postala opatica pa je svoj samostan htjela iz Disibodenberga premjestiti u Bingen na Rupertsbergu i pri tom naišla na mnoge poteškoće od monaha iz Disibodenberga.

 Isto je bilo kad je osnivala podružni samostan Eibingen u Rudesheimu te kad je morala obavljati svoju čudesnu vlast ili slušati božanska nadahnuća, koja su je poticala da se približi moćnicima. Bilo je to u vrijeme kad je borba između Crkve i carstva bila veoma oštra. Njemački episkopat god. 1157. u većini pristao uz stranku Fridriha Barbarosse, a protiv pape Hadrijana IV. Rajnska je oblast i god. 1159. pristala uz cara Barbarossu, a protiv novoga pape Aleksandra III.

Tada se ponizna redovnica Hildegarda bez ikakva oklijevanja obratila i papi i caru, koji je prema njoj osjećao veliko strahopoštovanje. Sveta se opatica nije bojala ni biskupa ni prelata, kojima je zbog poroka i propusta prijetila božanskim kaznama. Redovnicima, klericima, redovnicama stalno je dozivala u pamet njihove obveze i dužnosti. I zanimljivo je da su se svi s poštovanjem prigibali pred njezinim autoritetom, da su od nje tražili odgovor na pitanja iz teologije, crkvene i redovničke discipline te joj povjeravali čak i tajne svoje savjesti. Od svetice se sačuvalo oko 300 pisama koja su najvećim dijelom bila upravljena dostojanstvenicima.

Hildegarda, iako redovnica stroge klazure, triput je morala napustiti samostan te za dobro Crkve poći na put. Tada je činila i ono što je onda bilo nečuveno: na javnim je trgovima držala govore obraćajući se kleru i puku, a posjećivala je i brojne samostane.

Na svome posljednjem apostolskom putu god. 1170. pobožna i učena opatica došla je u švapsko mjesto Kirchheim. Ondje ju je Werner von Kirchheim pozvao da progovori jednoj zajednici svećenika. Nakon toga ju je isti svećenik Werner iz Kirchheima u jednom pismu zamolio za ovo: »U majčinskoj dobroti ne propustite napisati i poslati nam što ste nam, poučeni od Duha Svetoga, usmeno objavili o nemarnosti svećenika kod službe Božje, da nam to ne ispadne iz pamćenja, već da to još pažljivije držimo pred očima. Jer, na žalost, mi ovdje više nego što je potrebno žudimo za svjetskim stvarima pa onda dosta često bacamo u vjetar samo izgovorene riječi.«

Na to je sveta Hildegarda napisala istom svećeniku značajno pismo koje je kasnije uvršteno u Migneovu patrologiju Patres Latini i što ga je u novije vrijeme ponovno objavio u zbirci Mater Ecclesia o. Hugo Rahner,

 Iz tog se pisma jasno vidi koliko je svetica revnovala za nutarnju obnovu Crkve i pri tom jasno spoznala da takva obnova mora početi od svećenika. Iako je to pismo staro preko 800 godina, još uvijek je veoma suvremeno.

Kratak pasus iz pisma : „ A moju odjeću razdiru ti izdajnici zakona, Evanđelja i svećeničkoga dostojanstva, i potamnjuju sjaj moga plašta, kad dužnosti svoga zvanja obavljaju nemarno te ne hode u dobroj volji, kreposnim činima, u smaragdu uzdržljivosti i drugim dobrim i pravednim djelima, kojima bi Bog kao po raznim vrstama dragoga kamenja bivao slavljen. I kaljaju gornji rub moje obuće kad ne idu pravim, tvrdim i strmim putovima pravednosti, ne dajući svojim podložnicima ni kakav dobar primjer. Pa ipak tamo dolje kod nekih nalazim svjetlo istine…’

I čula sam glas s neba, koji je govorio: ’Slika te žene predstavlja Crkvu. Stoga, o čovječe, koji to vidiš i slušaš riječi tužbe, naviještaj to svećenicima koji su postavljeni da vode i poučavaju Božji narod te kojima je isto kao i apostolima bilo rečeno: Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje svakome stvorenju! Jer kad je Bog stvorio čovjeka, označio je u njemu sve stvorenje, kao što je označeno vrijeme i broj cijele jedne godine na malom komadu pergamene. Zbog toga je Bog nazvao čovjeka – svim stvorenjem!’

I drugi put sam ja siromašna slaba žena vidjela iz korica izvučen mač, koji je lebdio u zraku. Jedna je strana bila obrnuta protiv neba, druga protiv zemlje. Taj mač bio je nadvijen nad svećenstvo, a koji je i prorok nekoć predvidio, kad je pun začuđenja zaviknuo: ’Tko su oni što lebde poput oblaka, ko golubovi prema golubinjacima svojim?’ (Iz 60,8). Jer ti su ljudi uzdignuti iznad zemlje te odijeljeni od običnoga puka. Zato bi morali živjeti sveto te hoditi i djelovati u djetinjoj jednostavnosti. No oni su sada u svom vladanju i djelovanju zli. I vidjela sam kako je taj mač u veoma mnogim mjestima uništio svećenstvo. Vidjela sam ipak ujedno i veliku skupinu čistih, bogobojaznih i jednostavnih svećenika, koje će Bog u tome pohodu izuzeti, onako kao što je nekoć odgovorio Iliji: ’Ostavit ću u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala’ (1 Kr 19,18). O da se ipak i vi obratite toj četi dobrih pa da bi na vas opet strujao neugasivi oganj Duha Svetoga!

Pa ipak Crkva čuva svoje pouzdanje u svoga Zaručnika, u nadi da će po njemu zadobiti opet sjaj svoje krune i svoje odjeće te ugledati divan dan kad će, nakon uništenja zloće i nevjernosti, po sunčanom sjaju vjere biti urešena kao naušnicama. I kad bi vas sada Duh Sveti mogao zapaliti, da se po Božjoj milosti očistite od svakoga grijeha te i dalje koliko je to samo moguće opet pridonosite sjaju Crkve!’«

Sveta Hildegarda, ta jaka žena, u krugu svoje redovničke zajednice pokazivaše se ipak puna one prave ženske i majčinske dobrote i nježnosti. U zajednicu je unosila radost i vedrinu te je nastojala pripomoći svim sestrama da služe Gospodinu s veseljem. Naročito je pokazivala nježnost prema bolesnima, njima je priskrbljivala lijekove, a kad to nije bilo dostatno, obraćala se Gospodinu da ih on, ako ustreba, izliječi i čudom.

U dobi od 40 godina započela je sa zapisivanjem svojih viđenja. To su apokaliptički opisi, a polazna im je točka, osim Biblije, vjerske istine i život Crkve. Stil joj je pisanja mračan pa je zbog toga dobila i naziv »rajnske sibile«. Prva zbirka svetičinih viđenja nazvana je Scivias, a time se želi reći ovo: »Upoznaj Gospodinove putove!« Ta je zbirka god. 1147. bila dana na uvid papi Eugenu III. Papa je, ne želeći joj dati formalno odobrenje, rekao samo da u njoj nije ništa otkrio što bi bilo u suprotnosti s naučavanjem Crkve.

Nakon veoma bogata života Hildegarda je prvih dana mjeseca rujna 1179. počela teže pobolijevati. Bolest je bivala sve teža pa ju je 17. rujna 1179. u dobi od 82 godine posve shrvala. No bio je to samo prijelaz iz vremena u vječnost. Njezina je uspomena ostala ipak i u vremenu veoma živa.

Jedan francuski učenjak nazvao ju  je »čudom XII. stoljeća, i to ne samo zbog njezine svetosti, već i zbog njezina znanja«. Bila je ona, doista, žena genijalne nadarenosti. Od njezinih spisa najznačajnija je velika mistično-vizionarska trilogija: dogmatski Scivias, Knjiga životnih zasluga, u kojoj je sadržana moralka i nauk o krepostima, te napokon Knjiga božanskih djela, svojevrsna mistična kozmologija. Njezini pak spisi o prirodi i liječenju dali su joj naslov prve njemačke istraživateljice prirode i liječnice. Bila je i glazbeno veoma nadarena. Pisala je latinski, a njezine se pjesme prema mišljenju stručnjaka za srednjovjekovno pjesništvo mogu uvrstiti u antologiju toga doba.

No ljepše je od svega toga ono što o njoj zapisa neki životopisac: »U njezinim je grudima plamtjela ljubav, koja nije isključivala nijednoga čovjeka.«

Papa Benedikt XVI. proglasio je Hildergardu crkvenom naučiteljicom 7. listopada 2012.

BRATSTVO JERUZALEMA

Ova katolička zajednica, rođena je poslije Drugog vatikanskog koncila.

Inicijativu su pokrenuli otac Pierre-Marie Delfieux i nadbiskup Pariza, kardinal François Marty. Zajednica je osnovana 1975 godine, a zamišljena je kao udruga redovnika, redovnica i laika, koji će živjeti u srcu „Božjeg  Grada“ u „Gradu koji je srce“ svih gradova, svatko sa svojom karizmom i predanošću da dijele istu duhovnost.

François Marty, rodio se u Pachini, 1904 godine. Sa 13 godina odlazi u gimnaziju u Villefranche-de-Rouergue. Nakon posjeta Lourdesu 1924 godine, odlučuje otići u sjemenište. Godine 1930, zaređen je za svećenika i do 1951 godine djeluje, kao vikar i župnik u raznim biskupijskim župama. Te godine imenovan je za apostolskog vikara biskupije Rodez i Vabres. Od 1952 do 1959 godine, djeluje kao biskup Saint-Flour (dio nekadašnje biskupije Auvergne). Godine 1959 postaje pomoćni biskup u nadbiskupiji Reims. Aktivno je sudjelovao u radu Drugog vatikanskog koncila.

Nakon smrti nadbiskupa Louis-Augustin Marmottina  nasljeđuje ga na nadbiskupskoj stolici. U ožujku 1968 godine, imenovan je za nadbiskupa Pariza, a kardinalski plašt dobiva iduće godine. Burna je to revolucionarna godina. Ali njegova jednostavnost i otvorenost, prema svima donose mu – simpatije. Godine 1971 ,posjećuje Jeruzalem. Tu se vrlo vjerojatno rodila zamisao o podrški za uspostavu nove zajednice, koju mu je kasnije iznio Pierre-Marie Delfieux. Kardinal Marty odlazi u mirovinu 1981, godine, a pogiba u željezničkoj nesreći 1994 godine, u 90-toj godini života. Jedna zanimljivost o smrti uzoritog Marty-ja. Kad je dobio na dar automobil , mali Citroen „CV2“,  rekao je:“ Ovaj mališan će me odvesti u nebo“. Poginuo je u njemu na željezničkom prijelazu.

Što kaže otac Pierre-Marie Delfieux, o sebi?  Svećenik sam već deset godina, a gospodnja je godina tisućudevetstošezdesetosma. Revolucija u Francuskoj, postkoncilsko razdoblje. Kako dalje, pitam se? I onda stopama blaženog (tada još ne), Charlesa Eugena de Foucaulda, odlazim uz dopuštenje biskupa, u pustinju. Tišina,molitva, meditacija. Tu u pustinji, koja je ličila na „mjesečev pejzaž“, duša se puni. Poziv je tu. Postati redovnik-monah. Ali ne „srednjovjekovni“ !  Moj (nad)biskup, kardinal Marty, me saslušao i rekao:Idi! Tako je sve počelo.

U potrazi za sljedbenicima, otac Delfieux, se iznenađuje. Za samo devet mjeseci, desetero braće, spremno je za „avanturu“. Na Svi svete 1975 godine, slave svoju prvu zajedničku misu u srcu Pariza, crkva Saint Gervais. Iduće godine braći se priključuju sestre,a za dvije godine i zajednica laika. Što reći? Božji blagoslov!

Zajednica se širi, te dobiva i dva samostana u Jeruzalemu (muški i ženski).   Međutim, samostani niču i u drugim „Jeruzalemima“, Parizu, Montrealu, Koelnu, Bruxellesu…   Ali, ne odvija se život svećenika samo u samostanima, niti se prakticira samo kontemplacija i liturgija. Oni imaju i apostolsko poslanje. Braća su dužna usko surađivati sa lokalnim biskupima, dobivajući župe na upravljanje.

Kombinirajući monaški način života( molitva, rad, život u zajednici,tišina, tri standardna zavjeta, obavezni su  „izvršavati“ Lectio Divina), sa apostolskim načinom rada, dolaze do punine svećeničkog zvanja. Širiti Božju riječ u današnjim urbanim „Jeruzalemima“, zahtjevan je posao. Ali zašto bratstvo, odnosno zajednica Jeruzalema? Evo što piše u konstitucijama:

"Budući da je Jeruzalem grad koji je Bog dao ljudima  i da su ga ljudi izgradili Bogu, on je postao zaštitnik svim gradovima svijeta, vaše zvanje je od toga grada, i prema tome vi ste redovnici i redovnice u Jeruzalemu.“ (Čl.161)

„Budite sigurni da Bog čuva vaše srce i  brine se  za zajedništvo s sinovima Abrahamovim, Židovima i  muslimanima, koji su poput vas klanjatelji jedinoga Boga i da je Jeruzalem je Sveti Grad.“(Čl.174)

Karizma koja stavlja poseban naglasak na ljepotu liturgije, oaze mira, gdje svatko može doći do duhovne obnove,bilo  uvečer, ujutro ili u podne, naći će spokoj u Bogu, od iscrpljujućeg  tempa grada.

Isto tako karizma je  bitna za zajednički život, molitvu, rad i gostoprimstvo "u srcu grada", tako da uvijek pokušavamo  ostati "Božjem srcu“.

Kardinal Aron Jean-Marie Lustiger , izdiže redovničku zajednicu  Jeruzalema ,na razinu  biskupskog zavoda za  posvećeni život, 31. svibnja 1996 .godine.               

Bratstvo je danas prisutno u : Izraelu, Francuskoj, Italiji, Kanadi, Belgiji.

Prvi general reda je osnivač otac Pierre-Marie Delfieux, sve do svoje smrti 21.veljače 2013 godine.

Po nepotpunim podatcima imaju  oko dvjestotinjak svećenika i sjemeništaraca. Latinski naziv: Fraternitatis Hierusalemi, Skraćenica :F.J.

PALOTINCI -DRUŽBA KATOLIČKOG APOSTOLATA

Ili popularno „Palotinci“, po svome osnivaču sv. Vinku Pallottiju.  

                      

 Latinski naziv: Societas Apostolatus Catholici; skraćenica: S.A.C.

Vinko (Vincenzo) Pallotti rodio se 21 travnja 1795 godine u Rimu, kao treće od desetero djece, vrlo pobožnih roditelja, Pavla i Magdalene de Rossi. Vrijeme odrastanja malog Vinka, obilježava francuska revolucija koja će se preseliti i na Apeninski poluotok, rušeći Mletačku republiku i samu Papinsku državu. Vinko izražava želju svojim roditeljima, za svećeničkim  pozivom, što oni s radošću prihvaćaju. Studije počinje 1811 godine, a za svećenika biva zaređen 1818 godine. Vinko započinje svoje djelovanje u vrlo teškim trenucima za Katoličku crkvu. Papa je u pritvoru, Papinska država je ukinuta, a svjetina napada svećenike po rimskim ulicama. Vinko odmah započinje apostolat u Rimu, skrbeći se za različite slojeve ljudi u društvu, a posebno za sirotinju, napuštene i  bolesne, kojih je tada u Rimu napretek. Osniva utočišta, vrši dušobrižništvo vojnika, studenata, zatvorenika, i potiče rad pobožnih laičkih udruga. Posebnu duhovnu skrb ,otac Vinko provodi među osuđenicima na smrtnu kaznu. U crkvi sv. Ivana Krstitelja djelovati će bratovština, u kojoj će Vinko dugo služiti, a osnovana je baš za pomoć osuđenicima. Otac Vinko će mnoge dopratiti do vješala, izmirujući ih sa Bogom „in extremis“. Ljubav prema ovom apostolatu, toliko će obuzeti Vinka, da je zatražio kada umre, da ga pokopaju u društvu onih koje je uspio izmiriti s Bogom u posljednjem času, kao što je to Krist obećao Dizmi, desnom razbojniku. U vršenju apostolata, otac Vinko je okupio oko sebe priličan broj pobožnih laika i dio svećenika. Vinko pomišlja o ujedinjavanju tih ljudi u jedno „tkivo“, tj zajednicu. U njegovom duhovnom dnevniku, koji je pronađen nakon njegove smrti, zapisano je: „Moj najmilosrdniji Bože, ti si mi darovao zadatak pokretanja i osnivanja slijedećeg na sigurnim temeljima, promičući, usavršujući i ovjekovječujući posljednju želju tvog Presvetog Srca: 1)Sveopćeg apostolata među katolicima za promicanje vjere i Kristovih načela među nevjernicima i nekatolicima; 2) Apostolata za oživljavanje, očuvanje i povećanje vjere u samih katolika; 3) Instituciju sveopćeg milosrđa koja se treba uvježbavati u duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa, tako da bi ti, koji si beskrajno milosrđe, mogao biti znan cijelom svijetu na sve načine.“ Ove riječi su zapisane drugog petka u siječnju 1835 godine, nakon odslužene svete mise. Nedugo zatim , Vinko šalje zamolbu, za crkveno odobrenje zajednice laika,svećenika i redovnika, koji su već djelovali s njim. Prijedlog imena nove zajednice bio je „Družba katoličkog apostolata“,pod zaštitom Marije,kraljice apostola. Kardinal-vikar Rimske biskupije, Angelo Mai, daje odmah odobrenje za rad novoj zajednici. Bilo je to 4 travnja 1835 godine. Samo tri mjeseca kasnije , papa Grgur XVI, šalje blagoslov ocu Vinku i njegovoj družbi.

Dajući sve od sebe na ustroju nove družbe, ali ne zanemarujući svoje svećeničke obaveze otac Vinko umire sa riječima: In Te Domine speravi; non confundar in aeternum  (U Tebe se Gospodine uzdam; neću  se  postidjeti  u vječnosti). Bilo je to 22 siječnja 1850 godine. Reakcije u Rimu su bile:“Umro je svetac“, „Umro je otac sirotinje“. Tijelo mu je bilo tri dana izloženi u crkvi svetog Spasitelja u Ondi, Rim. Pokopano je ispod oltara iste crkve.

                                 

Točno stotinu godinu kasnije Vinko Pallotti biti će proglašen blaženikom, od strane pape Pia XII, a 20 siječnja 1963 godine, papa Ivan XXIII, kanonizira bl. Vinka.

Nakon smrti osnivača, družba je u problemima, što zbog nedostatka organizacije, vrlo labavih veza između Rimske središnjice i ostalih kuća, pa i nesuglasica samih članova družbe oko njezina karaktera i zavjeta. Također, bilo je i u Vatikanu protivnika imena družbe, ciljajući na naziv „katolički apstolat“. Očito pod stanovitim pritiskom papa Pio IX, mijenja ime družbe u, Pia Societas Missionum, ipak zadržavajući bit družbe. Izvorno ime družbi se vraća 1947 godine. Mlada družba je pred gašenjem. Neki svećenici i laici nakon Vinkove smrti odlaze. Oni koji ostaju , nadaju se Božjoj pomoći jer je otac Vinko par dana prije smrti rekao „Ova će zajednica biti blagoslovljena od Boga“.  Zar dragi Bog, ne ispunjava svoja obećanja! Zaista, u 60-tim i 70-tim godinama, XIX stoljeća, razdoblje je profilacije i konsolidacije. Stoga nije ni čudo da su pravila i konstitucije družbe, odobrene od strane Svete Stolice, tek  22 siječnja 1904 godine.

                                                        

Ipak, Bog šalje ljude kad je najpotrebitije. Razvoj družbe, događa se za vrijeme upravljanja Fr. Giuseppea Faà di Bruno. Ovaj izuzetni organizator, vrlo duhovan svećenik, nije se ni trenutka dvoumio utrošiti novac od svoga nasljedstava, za gradnju kolegija za pitomce. Istovremeno, družba se širi po Europi, ali je hijerarhijski ustrojena, pa su svi članovi družbe u kontaktu. Prvi misionari 1886 godine odlaze u Brazil. Punih dvadeset godina otac Giuseppe vodi družbu (1869-1889), ostavljajući snažan pečat u svome djelovanju. Družba dobiva sve više članova i otvara sve više kuća po svijetu. Generalni kaptul 1909 godine, radi lakšeg upravljanja utemeljuje četiri provincije. Danas družba ima dvanaest provincija i sedam regija. Iz ovoga podatka vidljiva ekspanzija družbe u XX stoljeću. I kada usporedimo stanje nakon smrti svetog Vinka Pallottija i danas, što možemo reći, nego: Hvala dragome Bogu.

Misija, Karizma i Apostolat:                                                                                              

 „Red“ palotinaca nije ni red ni kongregacija, već apostolsko društvo u kojemu se živi zajedno u većim ili manjim skupinama ovisno o polju rada. Zato se i doživljavamo kao vjernici pozvani na apostolsku službu svjedočenja životom iz vjere. 

Naš apostolski cilj i jest upravo naša prepoznatljiva djelatnost, kao npr. rad na području unutarnjih i vanjskih misija, djelovanje na području jedinstva Crkve, izobrazba svećenika i laika, služenje bolesnicima, župe, te dušobrižništvo obitelji i studenata. Naša apostolska zadaća je zajedničko služenje zajednici vjernika.

Kao apostolsko društvo provodimo zajednički bratski život.

Glavni razlog postojanja Družbe u skladu je s Kristovim poslanjem »kod svih članova naroda Božjega oživjeti vjeru i razgoriti ljubav, kako bi se širenjem vjere i ljubavi što skorije cijelo čovječanstvo našlo u jednomu Kristovu stadu«.

Ovaj cilj za kojim teži cijela Crkva u Družbi se na poseban način vidi u nazivu »katolički, tj. univerzalni apostolat«.

 Općenito se može reći da je cilj Družbe jačanje suradnje svih članova Crkve: svećenika, redovnika i laika. No naše se djelovanje najčešće odvija u župama.

Palotinska se duhovnost temelji na duhovnosti utemeljitelja sv. Vinka Pallottija, koja se zrcali u njegovim duhovnim dnevnicima. Pallottija su često nazivali apostolom i mistikom, što znači da se njegova duhovnost temelji na uskoj povezanosti kontemplativnoga i aktivnoga života.

 »Duh po kojemu žive svi članovi naše Družbe neka se uvijek iznova nadahnjuje ljubavlju što ju je Krist donio na zemlju. «   

Pallottijeva obitelj  je zajednica koja ujedinjuje svećenike, vjernike i laike pod imenom katolički apostolat.

Palotinci u Hrvatskoj imaju dvije župe. To je župa sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima i župa Marije Kraljice apostola u Zaprešiću.

Dolazak palotinaca u bivšu Kraljevinu Jugoslaviju seže još u tridesete godine prošlog stoljeća, ali bez rezultata. Jasno, da je II svjetski rat i poslijeratno komunističko razdoblje omelo namjere družbe. Tek 15 travnja 1977 godine, palotinci dobivaju prvu župu u Hrvatskoj, dekretom biskupa Ćirila Kosa u Vinkovcima. Prvi župnik bio je p. Marin Pulm, SAC. Nakon dugotrajnih nastojanja i rada, posvećena je nova župna crkva sv. Vinka Pallottija,24. rujna 1989 godine. Župa Marije Kraljice apostola u Zaprešiću, osnovana je 3 studenog 1995 godine, dekretom kardinala Franje Kuharića. Prvi župnik župe, postao je p. Mijo Šibonjić, SAC.

Danas Palotinci  djeluju u: Argentini, Australiji, Austriji,Belgiji, Bjelorusiji, Boliviji, Brazilu, Kamerunu, Kanadi, Kolumbiji, Obali Bjelokosti, Hrvatskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Indiji, Velikoj Britaniji, Irskoj, Italiji,Keniji, Mozambiku, Meksiku, Papui Novoj  Gvineji, Poljskoj, Portugalu, DR Kongu, Češkoj, Ruandi, Slovačkoj, Španjolskoj,Švicarskoj,  Južnoj Koreji, Južnoafričkoj Republici, Tanzaniji, SAD-u, Ukrajini, Urugvaju, Venezueli i Zambiji.

Palotinci su dosada dali 18 biskupa od kojih je 9 živućih.

Osim svetog Vinka, družba ima i dva blaženika. To su blaženi Jozef Jankowsky (1910.–1941.) i Blaženi Jozef Stanek (1916.–1944.).

Na dan  1.1.2015.  imaju 1698  zavjetovanih svećenika u 380  župa/kuća. 

Rektor-general družbe je indijac Jacob Nampudakam, a sjedište mu je u Rimu.