Big Bang - začetnik teorije

“Evolucija se svijeta može usporediti s vatrometom što se upravo završava: neka crvena svjetla, pepeo i dim. Stojeći na zaleđenom mjestu, mi promatramo lagano smanjivanje Sunčeva svjetla i pokušavamo se sjetiti veličanstvena bljeska nastajanja svijeta.”

Čovjek koji je u studenome 1931. godine objavio ovaj članak naslovljen Ekspanzija svemira svećenik je, astronom Louvenskog sveučilišta u Belgiji, otac Georges Lemaître. Ovu misao koja evocira mogućnost primitivnog atoma odakle bi trebao izaći čitav svemir, znanstvena komisija smjesta je izvrgnula ruglu. Nova prilika da se ismije neki “crkovnjak” koji pokušava dokazati da je svijet stvoren ех nihilo. S Big-bangom oca Lemaîtrea “evo povratka srednjovjekovnog mračnjaštva”.

Ismijavanje je postalo naslov slave: tko danas nije čuo za riječ toliko ponavljanu “Big-bang”? Tko je mogao zamisliti da bi kanonik Georges Lemaître mogao biti začetnik tog neočekivanog stavljanja u pitanje našeg shvaćanja svemira? A ipak, ovaj je članak logični zaključak niza znanstvenih otkrića koja je započeo Einstein sa svojom teorijom relativnosti. Objavljivanjem svojih radova, koji su od njega tražili pet godina nadljudskog intelektualnog rada, Eddington u uvjerenju Einsteinove teorije relativnosti, otklanja Newtonovu teoriju gravitacije na kojoj je već dva stoljeća počivalo tumačenje svemira. Ali najblistaviji Einsteinov rezultat odnosi se na svemir, čije su samo značenje filozofi smatrali zanimljivim shvaćanjem za ljudsku inteligenciju.

Lemaître zna da se ni vječnost ni temporalnost svemira ne mogu razumom dokazati. Zna također da opstojnost Božja ne može biti u opasnosti kod bilo kojeg znanstvenog otkrića. Slobodan u toj sigurnosti, kanonik Lemaître može postaviti sve hipoteze. I to će biti teorija Big-banga!

Ne tumači otac Lemaître samo daje svemir bio nešto maleno, da dakle ima svoju povijest, nego također da je podložan snagama koje ga nadilaze. Metafizičko gledište ovog znanstvenog rezultata ne izmiče njegovim protivnicima, koji u prvo vrijeme karikaturiziraju hipotezu svojega kolege o primitivnom atomu, obilježavajući ga “Big-bangom oca Lemaîtrea”. Šala je gorka za pristaše nepomičnog beskonačnog i vječnog svemira.

Opravdanje Lemaîtreovih računa postignuto je mnogo kasnije, za vrijeme lansiranja prvih komunikacijskih satelita “Telstar”. Tom su prigodom dva inženjera upotrijebila savršeni radar kako bi hvatali emisiju i prenijeli je diljem američkog kontinenta. Na svoje veliko iznenađenje ustanovili su da uvijek postoji buka “prženja” u njihovu aparatu, bez obzira kamo je radar usmjeren. Konferencija u Princentonu otkrila im je Lemaîtreove radove, i to zahvaljujući komentaru nekog slušatelja koji je glasio: “Nije li buka o kojoj govorite Big-bang oca Lemaîtrea?” Ovaj je doista bio proračunao ono što je mogla biti taložna energija ekspanzije svemira.

Znate li koliko je muških redovničkih zajednica nazočno u Hrvatskoj ?

Redovničke zajednice koje imaju sjedište u Hrvatskoj:

1.Salezijanci ( SDB )

2.Franjevci ( OFM ) – u tri provincije

3.Franjevci konventualci ( OFM Conv.)

4.Franjevci kapucini ( OFM Cap. )

5. Franjevci  trećoreci  -glagoljaši ( TOR )

6. Dominikanci ( OP )

7.Isusovci ( DI )

8. Karmelićani ( OCD )

Redovničke zajednice koje imaju sjedište  izvan Hrvatske:

9. Dehonijanci  ( SCJ )

10.Misionari Krvi Kristove ( CPPS )

11.Verbiti ( SVD )

12. Isusova mala braća ( PFI )

13. Lazaristi ( CM )

14. Spiritanci ( CSSp )

15. Misionari Srca Isusova ( MSC  )

16. Monfortanci ( SMM )

17. Palotinci ( SAC )

18. Sinovi Bezgrješnog Začeća ( CFIC )

Tu su također  i dvije Franjevačke zajednice , čije su provincije izvan Hrvatske ( bosanska i hercegovačka )

Monaške zajednice:

19. Benediktinci ( OSB )

20. Pavlini ( OSPPE )

Salezijanski vrhovni poglavari ( S.D.B.)

1)      Sveti  Giovanni Bosco (1859 – 1888 )

2)      Blaženi Michele Rua, (1888  – 1910 )

3)      Fr. Paolo Albera  (1910 – 1921 )

4)      Blaženi Filippo Rinaldi (1922 – 1931 )

5)      Fr. Pietro Ricaldone  (1932 – 1951)

6)      Fr. Renato Ziggiotti  (1952 – 1965)

7)      Fr. Luigi Ricceri (1965 – 1977)

8)      Fr. Egidio Viganò (1977 – 1995 )

9)      Fr. Juan Edmundo Vecchi  (1996 – 2002 )

10)   Fr. Pascual Chávez Villanueva  (2002  – 2014 ) 

11)   Fr. Angel Fernandez Aritme ( 2014 - ....)

Starozavjetni proroci u katoličkom kalendaru

Nedavno sam na jednom katoličkom forumu našao pitanje zašto Crkva ne slavi starozavjetne proroke. Da to nije tako ,dokazuje Rimski kalendar.

Crkveni Oci od početaka dijele proroke na velike, male i ostale u skladu sa katoličkim učenjem. Važno je naglasiti da ima razlika u odnosu na židovsku tradiciju i na neke protestantske crkve.

Mali proroci sa datumom spomendana :

HOŠEA -4.7.
HAGAJ – 4.7.
HABAKUK – 15.1.
AMOS – 31.3.
JOEL -13.7.
MALAHIJA – 14.1.
MIHEJ – 31.7.
OBADIJA -19.11.
ZAHARIJA – 6,6.
SEFANIJA – 3.12.
JONA – 21.9.
NAHUM – 14.12.

Veliki proroci sa datumima spomendana :

DANIJEL -21.7.
EZEKIEL- 23.7.
IZAIJA – 6.7.
JEREMIJA -1.5.

Ostali proroci sa datumima spomendana :
ARON -1.7.
ABRAHAM – 9.10.
ANA ,Proročica iz Hrama -4.2.
BARUH -11.10
DAVID – 29.12.
DEBORA – 21.9.
ILIJA – 20.7.
ENOH – 30,7.
JAKOV, Patrijarh -24.12.
JOŠUA – 1.9.
MOJSIJE -4.9.
NATAN -24.10.
NOA -18.11.
SAMUEL -20.8.
TOBIJA – 2.11.
ZAHARIJA, otac Ivana Krstitelja – 23.9.
ELIZEJ – 14.6.

Šesto godina od odreknuća pape Grgura XII

Zapadna shizma je trajala od 1378 do 1417 godine. To nesretno vrijeme za Crkvu počelo je izborom Urbana VI za papu.  On je u 1378. naslijedio Grgura XI. To je bilo doba velikog utjecaja francuskih kardinala na Crkvu, no Urban VI. je odlučio favorizirati talijanske kardinale. Francuski kardinali, njih 13 napustilo je Rim i proglasilo izbor Urbana za papu ništavnim jer »izbor nije bio slobodan nego u strahu«. U rujnu 1378. izabrali su svoga papu, zapravo protupapu Klementa VII. čime je započelo razdoblje zapadne shizme koja je dokinuta 1415. odreknućem Grgura XII. od papinske službe (bio je posljednji prije Benedikta XVI. koji je to učinio) i to za dobro Crkve, odnosno njeno ponovno ujedinjenje.

Veliku zaslugu u okončanja Avinjonskog progonstva imala je i sveta Katarina Sijenska, koja je nagovorila papu Grgura XI na povratak u Rim. On je umro 1378 godine i došlo je do uličnih nemira i prosvjeda u Rimu, jer se narod bojao da će za papu opet biti izabran Francuz. Većina kardinala jesu bili Francuzi, ali jedan suvremenik događanja doslovno piše :“ Pod pritiskom rimske rulje, kardinali su izabrali za papu Talijana Bartolomea Prignana, koji je uzeo ime Urban VI.“

Crkva se našla u velikim problemima, jer su obadvojica papa izabrana od legitimnih prelata Crkve , tj. kardinala.

Kad je izabran za papu 1523 godine  Guilo de Medici , je uzeo ime Klement VII, tako da je jasno dao do znanja da je njegov prethodnik istog imena bio nezakoniti papa.

Došlo je do podijele i među kraljevstvima u Europi. Avinjonskog protupapu su podržavali : Francuska, Španjolska, Škotska, Kraljevstvo Napulja….a Urbana VI : Danska, Engleska, Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo, Irska, Poljska itd.

Zbog te podrške zaživjela su dva sjedišta Crkve, tako da su Urbana VI u Rimu naslijedili Bonifacije IX, Inocent VII i na kraju Grgur XII koji je ne htijući samo čast i vlast nego jedinstvenu Crkvu ,započeo i okončao bolni raskol.

U Avignonu ,  Klementa VII, naslijedili su   Benedikt XII i Aleksandar V .

Sabor u Pizi održan 1409 godine, nije riješio ništa, štoviše produbio je podjele kad se za vođu nametnuo protupapa Ivan XXIII, kao treći „papa“ u istom trenutku.

Konačno , u Constanzi 1417 godine , održava se sabor na kojemu Grgur XII, inače zakoniti papa, objavljuje odreknuće od službe za dobrobit Crkve. Ivan XXII je bačen u tamnicu a Benedikt XII iz Avignona je svrgnut. Za jedinog i kanonskog papu izabran je Oddone Collona iz Rima, 11 studenog 1417 godine , na blagdan svetog Martina , pa je on uzeo ime Martin V.
Na tom Koncilu je određeno, da izbor pape i njegov pontifikat ne može osporiti nitko , a jedino papa, sam i bez prisile može proglasiti vlastito odreknuće od službe.

To pravo je od tada „iskoristio“ jedino papa Benedikt XVI, 2013 godine.

Križni put

(lat. via crucis =put križa ili via dolorosa=put boli).

Vjernici su s posebnom ljubavlju prihvatili pobožnost kojom se spominju Isusove muke kroz pojedine postaje od kojih se većina temelji na evanđeoskim izvještajima (suđenje, uzimanje križa, Šimun Cirenac, susret sa ženama, svlačenje odjeće, razapinjanje, smrt na križu, skidanje s križa i ukop), dok su neke plod pučke pobožnosti (tri Isusova pada, susret s Marijom, Veronika)..

1. Isusa osuđuju na smrt
2. Isus prima na se križ
3. Isus pada prvi put pod križem
4. Isus susreće svoju svetu Majku
5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
6. Veronika pruža Isusu rubac
7. Isus pada drugi put pod križem
8. Isus tješi jeruzalemske žene
9. Isus pada treći put pod križem
10. Isusa svlače
11. Isusa pribijaju na križ
12. Isus umire na križu
13. Isusa skidaju s križa
14. Isusa polažu u grob

*crvenom bojom označene su postaje križnog puta utemeljene na Svetom pismu.

Križni je put najprije imao sedam, zatim dvanaest, te konačno četrnaest postaja koje je potvrdio papa Klement XII. 1731. godine. U posljednje vrijeme postoji i petnaesta postaja, kod koje se razmišlja o Isusovu uskrsnuću.
     15. Isusovo Uskrsuće

O važnosti i prikladnosti ove postaje ( 15-te ) govori i članak 134 iz Direktorija o pučkoj pobožnosti i liturgiji: „Prikladno je da ona (pobožna vježba) bude zaključena na takav način da se vjernici otvore iščekivanju Uskrsnuća, iščekivanju ispunjenu vjerom i nadom; po primjeru zaustavljanja u Anastasis na kraju križnog puta u Jeruzalemu, pobožna se vježba može završiti spomenom Gospodinova uskrsnuća“

Najstarije svjedočanstvo nalazimo u spisima hodočasnice Egerije iz 4. stoljeća, koja je opisala slavlje Isusove muke u Jeruzalemu. Veliki petak bio je dan putujuće molitve. U četvrtak navečer kršćani su se okupljali u dvorani Posljednje večere, zatim u Maslinskom vrtu. U petak opet u dvorani Posljednje večere (gdje se čuvao stup Isusovog bičevanja), a zatim na Golgoti. Ondje bi biskup izložio relikviju svetoga Križa na poklon vjernicima. Na svakoj postaji čitali bi se odlomci iz Svetog pisma i pjevali psalmi. Tako je nastala pobožnost Križnog puta.

Križni put počeli su promicati križari, a od 14. stoljeća posebno gorljivo pripadnici franjevačkog Reda. Kako je među vjernicima postojala žarka želja da i sami hodočaste u Jeruzalem i ondje prođu Isusovim križnim putem, rodila se ideja da se i izvan Jeruzalema vjernicima omogući ova pobožnost. Pasionska duhovnost srednjeg vijeka urodila je gradnjom Isusova križnog puta na Zapadu.

Kod nas su poznati lijepo sagrađeni Križni putovi , na Ksaveru u Zagrebu, Mariji Bistrici , Cerniku, na Trsatu u Rijeci itd.

HRVATSKI KARDINALI

Ime	Dne rođ. i smrti	papa	imenovanje
Demetrije	??? – 20.II. 1387	Urban VI	18.IX. 1378
Ivan Stojković*	1395. - 20.X. 1443.	Feliks V *	10.II.1440.
Toma Bakač	1435.- 11.VI. 1521.	Aleksandar VI	28.IX.1500.
Juraj Utišinović Martinušević	1482. – 17.XII. 1551.	Julije III	12.X.1551
Antun Vrančić	29.V. 1504. - 15. VI. 1573	Grgur XIII	5.VI. 1573
Juraj II. Drašković	5.II. 1525 - 31.I. 1587	Siksto V	18.XII.1585.
Juraj Haulik	20.IV. 1788. - 11.V. 1869	Pio IX	16.VI.1856.
Josip Mihalović	16.I.1814 - 19.II. 1891	Pio IX	22.VI.1877.
Bl. Alojzije Stepinac	8. V. 1898. -  10. II. 1960.	Pio XII	12.I. 1953.
Franjo Šeper	2. X 1905. - 30. XII.1981.	Pavao VI	22.II.1965
Franjo Kuharić	15.IV.1919. - 11.III. 2002.	Ivan Pavao II	2.II.1983.
Vinko Puljić	8.IX.1945.-	Ivan Pavao II	26.XI.1994.
Josip Bozanić	20. III.1949.-	Ivan Pavao II	21.X.2003
*nekanonski		*protupapa

Dva katolička Reda i Rusko Carstvo

Papa Klement XIV. 21. srpnja 1773. donosi dekret "Dominus ac Redemptor Noster" o ukidanju reda Družbe Isusove.
Mnogobrojni su razlozi ovakvog poteza pape Klementa XIV. Najžešći i najotvoreniji protivnik  isusovaca  tada je bio španjolski kralj Karlo III , koji je prijetio čak i crkvenim raskolom. Francuski kralj Luj XV je također tražio od pape zabranu rada isusovcima, ali više diplomatskim putem. Portugalci su isusovce bili već istjerali iz Brazila i Portugala.
Najveći zaštitnici Družbe Isusove su bili Marija Terezija, pruski kralj Fridrik II i ruska carica Katarina II. Razlog je bio jednostavan. Družba je držala škole u tim zemljama. Kad je Marija Terezija popustila pod pritiscima svoga sina i nasljednika, Josipa II, papa izdaje bulu "Dominus ac Redemptor Noster" i na žalost počinju pravi progoni isusovaca 1773 godine čak i u Rimu.

Poljska se još neko vrijeme opirale ukidanju Reda, ali je popustila. U Prusiji , koja je bila većinski protestantska zemlja, kralj Fridrih II. je zabranio čitanje papine bule, dok je ruska carica Katarina II. isusovce stavila pod svoju zaštitu, gdje su  nesmetano nastavili djelovati, sve do njihove obnove 7. kolovoza 1814. godine, kada se za to teško doba za Crkvu, izuzetni papa Pio VII vratio u Rim iz zatočeništva.

Car Josip II. ukida pavline 1786. g. Tom odlukom ugašeni su svi pavlinski samostani u Habsburškoj Monarhiji, a tako i u Hrvatskoj. Djelovanje pavlina među Hrvatima teško je sažeti u nekoliko redaka. Tragovi ove slavne povijesti vidljivi su i danas u sačuvanim objektima, umjetničkim djelima, knjigama, arhivskoj građi. Više informacija o povijesti i djelovanju pavlina moguće je pronaći u zborniku radova i katalogu izložbe  : „Kultura pavlina u Hrvatskoj: Od 1244 do 1786. „
Dekretom cara Josipa II. nisu ukinuti samostani izvan Habsburške  Monarhije  te je zahvaljujući tome Red preživio u današnjoj Poljskoj , jer nakon treće podjele Poljske 1775 godine veliki dio poljskog teritorija pripada Ruskom Carstvu. Među njima i pavlinski samostan Czenstohowa iz kojega su se nakon gotovo dvije stotine godina, pavlini ponovno vratili u Hrvatsku, u svoj samostan Kamensko kod Karlovca.

Nakon sloma Napoleona , Bečkog kongresa i restauracije velikih monarhija, bilo je za očekivati da će Isusovci biti obnovljeni, ali za opstanak pavlina „zaslužna“ je treća podjela Poljske i pravoslavno Rusko Carstvo.

125 godina enciklike Rerum Novarum pape Lava XIII

Dana 15 svibnja 1891 godine papa Lav XIII objavljuje encikliku „O novim stvarima“ upućenu svim biskupima, svećenicima , vjernicima ali i svim ljudima dobre volje.

Glavni naglasak enciklike odnosi se na odnos između kapitala-vlasnika i rada -radnika.

Papa spominje da je Crkva  s pravom zainteresirana za socijalna pitanja, zbog vjerskih i moralnih aspekata koja ta pitanja povlače za sobom, a država ima pravo i dužnost da intervenira u ime pravde po pitanjima osobnog i društvenog blagostanja. Poslodavci i djelatnici imaju pravo i dužnost da organiziraju vlastita, ali i zajednička udruženja za zaštitu i samozaštitu.

Radničko pitanje koje papa Lav XIII spominje i danas je aktualno.

Dio iz enciklike : „…..došlo je pomalo dotle da su radnici prepušteni i nečovječnosti poslodavaca i neobuzdanoj konkurenciji. Zlo je povećala i nezasitna lihva koju je Crkva više puta izričito osudila, ali se gramzljivi i sebični ljudi njom bave u drugom obliku. Tome treba dodati i monopol u proizvodnji i trgovini, tako da je vrlo mali broj mogućnika i bogataša nametnuo gotovo ropski jaram bezbrojnom mnoštvu radnika bez ikakva posjeda.“

Između ostaloga u enciklici se preporuča i međusobni odnos između poslodavca i radnika na ovakav način :

1) Radnik se obavezuje da će u potpunosti iskreno obavljati svoje dužnosti. 2) Radnik se obavezuje da neće vršiti vandalizam ili osobne napade. 3) Radnik se obavezuje da će se kolektivno suzdržati od nereda i nasilja.

1a) Radnicima davati poštenu plaću (naknada treba biti dovoljna za razumnu i štedljivu udobnost) 2a) omogućiti slobodno vrijeme radnicima za njihov obiteljski i vjerski život,3a) voditi računa kod podjele posla o sposobnosti i godinama radnika 4a) poštivati prava radnika, te da neće postupati s njima kao robovima.

Ne treba zaboraviti da je po Crkvenom učenju „ neisplata zaslužene plaće“ , u Nebo vapijući grijeh , o čemu govori natuknica 1a) .

Papa predlaže međusobnu suradnju poslodavca i radnika na zaštiti udovica i siročadi, i radnika koji se nisu svojom krivnjom našli u nevolji. Isto tako se sugerira da bi trebalo štititi ona udruženja koja su prožeta katoličkim duhom. Na kraju se zaključuje da je ljubav, kraljica društvenih kreposti.