Can. 212 - § 1. Quae sacri Pastores,
utpote Christum repraesentantes, tamquam fidei magistri declarant aut tamquam
Ecclesiae rectores statuunt, christifideles, propriae responsabilitatis conscii,
christiana oboedientia prosequi tenentur.
§
2. Christifidelibus integrum est, ut necessitates suas, praesertim
spirituales, suaque optata Ecclesiae Pastoribus patefaciant.
§ 3. Pro scientia, competentia et praestantia quibus
pollent, ipsis ius est, immo et aliquando officium, ut sententiam suam de his
quae ad bonum Ecclesiae pertinent sacris Pastoribus manifestent eamque, salva
fidei morumque integritate ac reverentia erga Pastores, attentisque communi
utilitate et personarum dignitate, ceteris christifidelibus notam faciant.
Kan. 212 - § 1. Što posvećeni
pastiri, budući da predstavljaju Krista, proglase kao učtelji vjere ili odrede
kao upravitelji Crkve, vjernici su, svjesni svoje odgovornosti, obvezni
slijediti s kršćanskom poslušnošću.
§ 2. Vjernici mogu slobodno crkvenim pastirima očitovati
svoje potrebe, osobito duhovne, i svoje želje.
§ 3. Vjernici imaju pravo, katkada dapače i
dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, posvećenim pastirima
očitovati svoje mišljenje o onom što je za dobrobit Crkve i to mišljenje,
čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima te pazeći na
zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćit i ostalim vjernicima.
Kan.230 § 3. Ubi Ecclesiae necessitas id suadeat,
deficientibus ministris, possunt etiam laici, etsi non sint lectores vel
acolythi, quaedam eorundem officia supplere, videlicet ministerium verbi
exercere, precibus liturgicis praeesse, baptismum conferre atque sacram
communionem distribuere, iuxta iuris praescripta.
Kan.230 § 3. Gdje bi potreba Crkve to savjetovala,
ako nema službenika, mogu i laici, iako nisu čitači ili akoliti, preuzeti neke
njihove zadaće, naime, obavljati službu riječi, predvoditi u bogoslužnim
molitvama, krstiti i dijeliti svetu pričest prema pravnim propisima.
Stoga je Pavao Petra, kojemu je bio podložnik, prekorio u
javnosti zbog neposredne opasnosti od sablazni glede vjere, a Petar je, kako
piše Augustin u bilješci o Gal 2,11, "dao primjer poglavarima kako dogodi
li se ikada da skrenu s pravog puta, ne smiju prezreti ukor svojih
podložnika". (Summa theologiae, II-II, 33, 4)
Kardinal Newman piše
: "Tijelo biskupstva bijaše nevjerno svojem poslanju, dok tijelo laikata
bijaše vjerno svojem krštenju; jedanput bi Papa, drugi put patrijarhijska,
metropolitanska ili neka druga visoka stolica, ili pak opći koncil, rekli što
nije trebalo reći ili učinili nešto što zamračuje i ugrožava objavljenu istinu,
dok je s druge strane upravo kršćanski puk, pod vodstvom Providnosti, bio
crkvena snaga Atanaziju, Hilariju, Euzebiju Verčelskom i drugim velikim
osamljenim ispovjedaocima, koji bi bez njih bili propali."
Papa Benedikt XVI kao vrhunski teolog lijepo objašnjava :
"Papa nije apsolutni monarh, čija bi mišljenja i želje bili zakon.
Naprotiv, Papina je služba jamstvo poslušnosti Kristu i njegovoj Riječi. Stoga
Papa ne smije naviještati vlastite ideje, nego mora stalno obvezivati sebe i
Crkvu na poslušnost Božjoj Riječi, nasuprot svakom pokušaju njezine prilagodbe
ili razvodnjavanja te svakom obliku oportunizma.“
