Sv. Antun Marija Claret, biskup

Antonio se rodio na Badnjak  1807 godine, kao peto od sedmero djece u pobožnoj obitelji Clavet.  Pobožan je postao i budući svetac, idući redovito na svetu misu i vjeronauk.

Vrlo rano je osjetio poziv za svećeničko zvanje, a pošto je bio bistar i radišan bez napora je završio školovanje. U sjemeništu se isticao uzornim životom kakvim će biti sve do svoje smrti na Zemlji. 

Za svećenika je zaređen na Antunovo 1835 godine. Nedugo nakon zaređenja , putuje u Rim sa željom da se savjetuje sa prefektom Kongregacije za promicanje vjere, o mogućnostima za uključenje u strane misije. Kako prefekta nije bilo, dolazi kod isusovaca, koji ga pozivaju u svoj red.

On taj poziv prihvaća, ali Bog ima druge planove za Antonia, što je priznao i sam isusovački general .Vraća se u Španjolsku gdje postaje apostolski misionar za čitavo područje planinskog dijela Katalonije .Ali don Antonia i dalje „muče“ misli o misijama van Europe .Tako,16.srpnja 1849 godine sa petoricom mladih svećenika u gradu Vicu osniva Kongregaciju misionara stavljajući je pod posebnu zaštitu Bezgrješnog  Srca BDM. Pitanje jednoga od nazočnih bilo je:“Što možemo mi učiniti, kada nas je tako malo i kada smo mladi i neiskusni“? A onda još nešto „nepredviđeno“!

Nepoznati su putovi Gospodnji (tada su bili,što se tiče nove zajednice i oca Antonia).Samo dvadeset dana od formiranja zajednice, stiže vijest o njegovu imenovanju za nadbiskupa Havane. Iako tužan,po svjedočenju suradnika, nije mu padalo na pamet da odbije zapovijed Svete Stolice. Postavši nadbiskup uzima ime Antonio Marija i odlazi na Kubu.

Nakon što je uzdigao svoju nadbiskupiju na duhovnom i materijalnom planu, 1857 god. nevoljko, ali na nagovor Papinskog nuncija postaje osobni kraljičin ispovjednik.  Njegov uvjet je bio da ne stanuje na dvoru i da se može i dalje baviti kartiativnim radom.

Nadbiskup Antonio Marija Claret bio je trn u oku svima , koji su bili sumnjičavi prema njegovoj političkoj neutralnosti ili „pretjeranoj“ katoličkoj vjernosti. Izbjegao je, što se zna, 14 atentata .To ga nije pokolebalo u radu. Međutim,1868 godine događa se tzv. slavna revolucija koja kraljicu Izabelu primorava na egzil, a progoni nadbiskupa se pojačavaju. Godine 1869 odlazi u Rim na pripreme za I Vatikanski koncil, ali zbog zdravstvenog stanja odlazi  najprije u Prada de Conflent,gdje ga i dalje uznemiruju neprijatelji.Konačno nalazi mir u cistercitskom samostanu u Narbboni u južnoj Francuskoj, gdje umire 24.listopada 1870 godine.

Čitajući opširniji životopis ovog izuzetnog čovjeka, mogu reći, ovaj čovjekje bio u istinu svetac već za života.Nije dugo trebalo čekati službeni stav Crkve. Blaženim ga je proglasio 1934 god. papa Pio XI, a svetim 1950 god. papa Pio XII.

Već sam spomenuo da  je osnivač Kongregacije misionara sinova bezgriješnog srca BD Marije, morao ostaviti zbog odlaska na novu dužnost po odluci Svete Stolice.Treći general zajednice Jose Xifire, preuzima 1858 godine upravljanje, imajući jednu kuću i 16 svećenika .Na kraju njegovog mandata(1899), zajednica ima 61 kuću i oko 1300 misionara, proširivši se iz Španjolske na Kubu, Meksiko i Ekvatorijalnu Gvineju.Dolazi i do prvih mučeništava braće koja će biti naročito brojna za vrijeme španjolskog građanskog rata(1936-1939) , ali trajati će i dalje i u drugim zemljama gdje Klaretinci djeluju.

U prvoj polovici XX st. Kongregacija se širi na Europu, Aziju i obje Amerike.Godine 1949 na stotu obljetnicu osnivanja, zajednica je nazočna u 25 zemalja sa oko 2600 članova. Kanonizacijom sv.Antonia Marije Claveta 1950 godine, zajednica dobiva novi zamah.Nakon II vatikanskog koncila , Klaretinci obnavljaju kongregaciju , produbljuju svoj identitet i misionarski zamah.

Kratica je C.F.M , od latinskog Congregatio Missionariorum Filiorum Immacuati Cordis B.V.M.

Na dan 1.siječnja 2013 god. kongrecacija ima 2.182 zavjetovana svećenika u 478 kuća  i 62 države.. Do rujna 2016 godine,ova Kongregacija je dala 4 kardinala (2 živuća), 7 nadbiskupa  i 33 biskupa (19 živućih).

Sveti Antune Maria Claret, moli za nas.

O pranju noga ženama i inovjercima na Veliki četvrtak

Papa Franjo odlučio je promijeniti rubrike rimskoga misala vezane uz Mandatum (obred pranja nogu) na misi večere Gospodnje, tako da odsada svećenici mogu izabrati i žene za sudjelovanje u tom obredu. Dekret o izmjeni rubrika objavio je Zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, a na vatikanskoj web-stranici je objavljeno i pismo pape Franje pročelniku spomenutoga Zbora, kardinalu Robertu Sarahu, u kojem potvrđuje promjenu.

Podsjetimo, obred pranja nogu zove se Mandatum prema Kristovim riječima s posljednje večere: „Mandatum novum do vobis ut diligatis invicem sicut dilexi vos”, odnosno „Novu vam zapovijed dajem: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13, 34). 

U liturgiju ga je ponovno bio uveo papa Pio XII. 1955. godine, a njegovo značenje je objašnjeno u okružnom pismu Zbora za bogoštovlje Paschales Solemnitatis:“ Obred pranja nogu predstavlja služenje i ljubav Krista koji nije došao da bude služen, nego da služi. Tu tradiciju treba održati i njezino značenje objasniti.“

Premda se redovito biralo 12 muškaraca kao znak 12 apostola kojima je Isus oprao noge, ni donedavne rubrike nisu zadale točan broj ljudi te obred nisu objašnjavale u svezi s apostolima i njihovom svećeničkom ulogom, nego samo s Kristovom „gestom služenja i ljubavi“.

Svećenici nisu obvezni prati noge ženama tijekom liturgije na Veliki četvrtak, potvrdio je kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, novinarima u Rimu te izjavio da svaki biskup ili svećenik “mora odlučiti u skladu s vlastitom savješću, a prema svrsi koju je Gospodin odredio ustanovivši ovu gozbu.”

Kardinal Sarah je objasnio da papa jedini u Crkvi ima pravo na vlastitu liturgiju te da u Mandatumu nije određeno koliko osoba mora sudjelovati u obredu , niti se točno određuje iz kojeg staleža mogu biti osobe i kojeg su spola.

Nekada su u ranoj Crkvi u ovom obredu žene prale noge ženama , a muškarci muškarcima, ali to je bilo rezervirano  za biskupe, opate i opatice te nije bio otvoren širokoj praksi u župama i zajednicama.

Drugo pitanje odnosi se na pranje nogu nekatolicima u obredima Velikog četvrtka , koje je očito po prvi put ( dosada barem nije dokumentirano) uveo papa Franjo.

Obraloženje „obožavatelja“ pape Franje je , da tim činom papa pokazuje poniznost !

Usporedju to sa Isusovim riječima Petru :“ ‘Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: ‘Gospodine! Zar ti da meni pereš noge? ‘Odgovori mu Isus: ‘Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.’ 

„U svakom slučaju lica ljudi kojima papa Franjo ljubi noge govore sve, sve ono nedokučivo ljudskim spoznajama.“ kažu oni.

Zašto bi nama običinim vjernicima bilo nedokučivo što radi papa ? Šimun Petar u trenutku nije ni mogao shvatiti Isusov postupak. Nije čak shvatio ni njegovo Uskrsnuće. Nećemo valjda papu u današnje doba ekstremne brzine vijesti proglašavati „nedokučivim“ ?

Koliko sam upoznat , Isus je oprao noge svojim učenicima te ustanovio Presvetu euharistiju, blagovavši s njima. U obredima Velikog četvrtka , pranje nogu je samo jedna „sekvenca“.

Doduše papa Franjo je održao obred pranja nogu muslimanima bez molitve. Javne.

Sv. DOMINIK SAVIO

„Radije umrijeti nego sagriješiti“ ! Ove riječi bi se mogle pripisati nekome tko je proveo čitav život u kaluzuri, nekom strogom samostanu ili nekome mistiku. Ali te je riječi izrekao je dječak. Taj dječak je bio Dominik Savio. Rodio se kao prvo od desetero djece , od oca Karla i majke Brigite, 2 travnja 1842 godine u selu Riva di Chieri u Torinskoj provinciji. Kršten je istoga dana , a prvu svetu pričest primio je sa 7 godina. To je za njega bio veličanstven dan. Tada je sebi zadao obećanja kojih će se držati cijeli svoj kratkotrajni život :

1.    Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kad mi ispovjednik dopusti.

2.     Slavit ću svečano blagdane.

3.    Moji će prijatelji biti Isus i Marija.

4.    Radije umrijeti, nego sagriješiti.

Kao dvanaestogodišnjak prvi put se susreće sa don Boscom .U njemu stječe prijatelja, savjetnika i duhovnika.  Dominik ostaje tri godine u Boscovom oratoriju . Tu je na pomoći  svim dječacima kao uzor ali i kao opominjatelj. Psovku nije podnosio, ružne slike iz časopisa bi trgao na komadiće, a tučnjave sprječavao. Zaokupljen je svetošću. Dan prije imendana don Ivan Bosco, je rekao dečkima iz oratorija da mu na papirić napišu što bi oni najviše željeli , a da im on može podariti. Od hrpe papirića na kojima je bilo i hirovitih pa i šaljivih želja , posebno se zadržao na jednome. To je bio Dominikov papirić na kome je pisalo „ Pomognite mi da budem svet“. Don Bosco je znao da ovo nije obična želja niti je Dominik bio običan dječak. Rekao mu je : „Budi radostan, sve što te uzrujava i muči nije od Gospodina. Odbaci to od sebe. Ti si učenik i tvoja je dužnost marljivo učiti , ali kad je vrijeme molitve isto tako marljivo moli. Treba biti dobročinitelj. Pomogni  svojim drugovima kad im je najpotrebnije, i kad imaš malo vremena za druge i kad ti je teško. To je recept za svetost“ .

Godine 1856 , Dominik osniva Družbicu Bezgrješne.  Učinio je to jednog svibanjskog jutra poslije svete mise , kada je zatekao tužnog don Bosca , jer se to jutro nitko od polaznika nije pričestio. Ova družbica će nadživjeti  Dominika punih stotinu godina.

Dominikovo zdravlje se naglo pogoršalo. Don Bosco mu savjetuje da pođe kući . Predosjećajući da se više neće vratiti Dominik pita don Bosca što još može učiniti za Gospodina. Don Bosco mu odgovara neka svoje trpljenje daruje Gospodinu. Ali Dominiku to nije dosta , te pita što još ?   Don Bosco mu sa „knedlom u grlu“ odgovara : „Daruj mu svoj život „.        

                                                                                    

Rastanak ova dva buduća sveca sigurno nije bio lagan , jer su znali da se na zemlji više neće vidjeti.

Okružen ljubavlju bližnjih , samo osam dana nakon dolaska u roditeljski  dom , pred početak ranog proljeća kada se priroda počinje buditi iz zimskog sna,  8 ožujka 1857 godine, Dominik svoju čistu dušicu poklanja Gospodinu, kako ga je savjetovao Ivan Bosco.           

                                                                                                             

 Poslije večernje svete mise , dječacima u oratoriju , umjesto „laku noć“ don Bosco je rekao : „ Večeras je na zemlji jedan anđeo manje, ali je na nebu jedan više“. 

Sa  nenapunjenih petnaest  godina ostavio je neizbrisiv trag. Pokopan je 11 ožujka na groblju u Mondoniju.

Već iduće godine ( 1858 ) na Dominikov zaziv ozdravlja njegov prijatelj iz oratorija. Biskupski proces beatifikacije počinje 1908 godine, a apostolski na dan Gospe Lurdske 1914 godine.  Njegovo tijelo je preneseno u Torino iste godine u listopadu. Prvi dekret o junačkim krijepostima daje papa Pio XI , 9 srpnja 1933 godine. Od tada ga sveopća Crkva zove Časnim. Papa Pio XII , izdiže ga na čast oltara 1950 godine proglašavajući da blaženikom.  Na stogodišnjicu proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću BD Marije , 12 lipnja 1954 godine, blaženi Dominik Savio postaje svetac, priznanjem dvaju novih čuda , koji su se dogodili uz njegov zagovor.

Možemo slobodno reći da je Dominik Savio najljepši cvijet iz don Boscova  vrta.

Zaštitnik je dječaka, dječjih zborova, zborova, ministranata, maloljetnih prijestupnika, lažno optuženih osoba. 

U Hrvatskoj ima samo jedna župa kojoj je on patron. U Osječko-đakovačkoj nadbiskupiji , u gradu Slavonskom Brodu ( naselje Kolonija ) ,osnovana je župa  sv. Dominika Savia  1980 godine.

Sveti Dominiče Savio moli za nas.

Neobuzdani ekumenski indiferentizam

Premda su  pioniri u razornim pokoncilskim novotarijama "ekumenizma" i "međureligijskog dijaloga" malo utihnuli za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II i Benedikta XVI, od početka papinstva Franje , opet je počeo jak pritisak  tih katoličkih liberala koji od pokoncilske krize promiču  poseban religijski indiferentizam koji praktički čini suvišnim poslanje Crkve kao broda spasenja. 

Nevjerojatno je da se poslije II Vatikanskog koncila, koji usput rečeno, još nije zaživio u svojoj punini , možda cilja na neki novi Koncil , koji bi trebao „pojasniti konzervativcima“ da nisu u pravu i da žive u „srednjem vijeku“.

Glede protestanta  izjavljuje se  , ma u što vjerovali, da su svi oni članovi iste "Crkve Kristove" kao i katolici, a doktrinarne razlike između katolika i protestanata da su u usporedbi s time beznačajan problem koji treba riješiti sporazumom među teolozima.

Zanemaruje se teološka i moralna zapuštenost protestantskih partnera Vatikanu u "ekumenskom dijalogu": tzv. Crkava koje odbacuju temeljne dogme jedine prave religije, od Krista ustanovljene u Katoličkoj Crkvi, uključujući i Petrovo prvenstvo, Svetu Misnu Žrtvu, sedam sakramenata i žrtveno svećeništvo ograničeno na muškarce. Iste te od čovjeka načinjene religije potpuno su propale moralno, odobravaju rastavu, kontracepciju, abortus, pa čak i gadost kakva su "homoseksualne zajednice", utemeljene na navadnom prakticiranju sodomije. Izrugivanje je evanđelja, i protivi se samom razumu, izjaviti da oni koji ispovijedaju takve teške zablude pripadaju istoj Crkvi kao i vjerni katolici.

Tim stavovima  djelatno se protestante obeshrabruje za obraćenje, a posebno anglikance koji su se počeili vraćati u svetu katoličku crkvu , posebno nakon apostolske konstitucije pape Benediktaa XVI , Anglicanorum coetibus .

Hoćemo li se uskoro iznenaditi ako započne „ekumenski dijalog sa Jehovinim svjedocima, Mormonima ili amišima ?

Malo karikiranja za kraj nije na odmet.

Ledeni sveci u svibnju

Sveti Pankracije (+304), sveti Servacije (+384.), sveti Bonifacije (+306.). To su najpoznatiji "ledeni sveci". Njihovi su spomendan 12., 13. i 14. svibnja.

Po narodnom vjerovanju dani kad je znalo jako zahladnjeti, pa je ponekad
čak i mraz znao odnijeti svoj danak u vrtovima i voćnjacima. U mađarskom
mjestu Mindszent su mještani držali da su ta tri sveca, svukavši svoje ruho obukli
bolesnike, da se ne smrznu. Tako su spasili život bolesnicima, a darežljivi i
samopožrtvovni Pankracije, Servacije i Bonifacije su tako umrli od studeni.

U sjevernoj Hrvatskoj se ovoj trojici svetaca dodaje i sveta Sofija, koja je mučeništvo pretrpjela za Dioklecijanova progonstva.

U njemačkim krajevima tu sveticu nazivaju "hladna Sofija", budući da je još i o njezinom spomendanu mraz znao uništiti vinograde, pa se u Hrvatskoj govorilo "Sofija vino popija".
Njezin spomendan pada na 15. dan mjeseca svibnja.

Osim tih "ledenih" svetaca, postoji još jedan "ledeni svetac" a to je sveti Urban čiji se spomendan slavi 25. svibnja.

Taj dan je narod upamtio kao posljednji dan kad se još može pojaviti studen, pa čak i mraz.

Papa Urban I., šesnaesti je nasljednik svetoga Petra. Povijesni izvori o papi Urbanu su oskudni. Rođen je u Rimu. Godina njegova rođenja je nepoznata.

Papom je postao 222. godine, poslije pape svetoga Kalista I.

U to doba Rimskim carstvom  vlada car Aleksandar Sever (222.-235.). Za njegove su vladavine kršćani uživali mir. Car je Aleksandar kršćanima omogućio mir zbog svoje majke Julije , koja je bila sklona kršćanima, a prema legendi iz V. stoljeća i sama je bila kršćanka.

O papi Urbanu se često govori samo kao o zaštitniku vinograda i vinogradara, mada je nejasno o kojemu se Urbanu radi, jer se spominju još dva iz tog razdoblja. Jedan je također bio Rimljanin , dok je drugi bio iz današnje Francuske. Izgleda da svu sva trojica Urbana „stopljena“ u jednoga, a slavlje im je 25 svibnja.

Savijest , moral i grijeh kod kardinala Cupicha

Pitanje: Kako pratiti rastavljene i civilno ponovno oženjene u njihovoj želji da pristupe sakramentima? 
Odgovor: “Ako ljudi dođu do odluke u dobroj savjesti, onda je naš zadatak pomoći im da idu naprijed i poštivati to. Savjest je nepovrjediva i to moramo poštivati kada donesu odluke i ja sam to uvijek činio. Ovo je izjavio Blaise Chupich novi kardinal , nadbiskup Chicaga.

Upitan zatim bi li se to primjenjivalo i na istospolne parove u Crkvi, nadbiskup je odgovorio: “Mislim da su homoseksualne osobe isto ljudska bića i da imaju savjest. Moja je uloga kao pastira da im pomognem razlučiti Božju volje gledajući objektivni moralni nauk Crkve i, istovremeno, pomažući im kroz period razlučivanja da shvate na što ih Bog poziva u tom trenutku”.

Dobrohotno bi (ali ne i plauzibilno tumačenje) bilo: nadbiskup je rekao da ljudima treba pomoći da napreduju u savjesti i pomoći im da je ispravno razviju, eventualno dođu do ispravnog shvaćanja moralnoga nauka Crkve i reformiraju svoj život. Pritom je podsjetio da je savjest za osobu obvezujuća.

Prihvatljivo je tumačenje: ako osoba s mirnom savješću može živjeti more uxorio sa civilnim ili istospolnim partnerom, moramo poštivati njihovu savjest i (nakon perioda razlučivanja?) pripustiti ih sakramentima, jer savjest je nepovrjediva. Nevolja s ovim tumačenjem jeste što se potpuno isto može reći za ubojice, zlostavljače djece i ratne profitere. Ako oni s mirnom savjesti to čine i žele sakramente, onda ih (nakon perioda razlučivanja?) trebamo pripustiti euharistiji, jer savjest je nepovrjediva. Ali nitko razuman to ne bi rekao.

Ako osoba ima tako krivo formiranu ili umrtvljenu savjest da može mirno činiti preljub ili se upuštati u istospolne odnose (ili činiti bilo što drugo što je teško grješno), onda je dužnost pastira objasniti im da čine nešto objektivno zlo i pomoći im da se obrate, a ne pripustiti ih pričesti, signalizirajući im da je sve u redu, dok god mogu u dovoljnoj mjeri umrtviti savjest.

Nemojmo zaboraviti na Katekizam Katoličke Crkve: “Čovjek mora uvijek slušati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio. No događa se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogrešne sudove o činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni. To se neznanje često može pripisati osobnoj odgovornosti, a događa se ‘kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, i kada savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa’ .


U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini.” (KKC 1790-1791).

DRUŽBA SVETOG EDMUNDA

Družba je osnovana 1843 godine, u gradu Pontigny, pokrajina Burgundija u Francuskoj. Osnivač je bio velečasni Jean-Baptiste Muard .                                                    

Jean se rodio 15 travnja 1809 godine u obitelji koja nije držala do Boga. Mali Jean je mnogo puta bio tučen,i  tjeran na teške poslove. Odrastajući, posebno ga je boljelo što je morao raditi nedjeljom i gledajući svoje vršnjake kako griješe. Sa sobom je još kao dječak nosio komad drveta, na kojemu je urezao deset zareza, moleći tako krunicu. 

Spazivši pobožnost i inteligenciju kod dječaka, njegov vjeroučitelj predlaže njegovim roditeljima, da mu daje poduku iz latinskog jezika, kako bi se mogao pripremiti za sjemenište. Roditelji maloga Jeana to a priori odbijaju. Jean je nesretan, ali intenzivno moli. Roditelji ga i dalje tuku, izgladnjuju i maltretiraju na mnoge načine. Jedanput , kada je bio nepravedno kažnjen, majka ga je zatekla u sobi gdje moli. Upitala ga je što radi. On joj je odgovorio:“Mama, ja molim za vas, dragoga Boga, da vam oprosti.“ Od tada, sve se promijenilo. Nema više iživljavanja nad njim, niti otpora za njegovo svećeničko zvanje.                                                                                          

U sjemeništu stječe izuzetne simpatije, zbog svoje revnosti i jednostavnosti . Jean sanja o misijama i mučeništvu. Vidjelo se da neće biti „običan svećenik“. Za svećenika je zaređen, na blagdan svoga imenjaka sv. Ivana Krstitelja, 1834 godine. Služi u seoskim župama, dijeleći sve što ima, često posteći i provodeći sate i sate pred svetohranilištem. U petak 13 prosinca 1839 godine, doživljava za vrijeme molitve, mistično iskustvo, koje će odrediti daljnje njegovo djelovanje. Nakon susreta sa nadbiskupom Sensa, kardinalom Jean-Joseph-Marie de Cosnacom, izlaže mu želju za povlačenjem u staru razrušenu opatiju Pontigny. Tu sa svojim malobrojnim drugovima, žarko moli za uspjeh misija. U toj bivšoj cistercitskoj opatiji rađa se 1843 godine novo misionarsko društvo, koje će dobiti ime po  sv.Edmundu od Canterbury-ja, koji je pokopan u Pontignyu. Otac Jean-Baptista putuje u Rim, gdje piše konstitucije reda, a prima ga i papa Pio IX i daje mu punu podršku. Vraća se kući,  i prepušta vodstvo društva drugoj braći.                                                                

Njegov daljnji život , biti će posvećen molitvi, kontemplaciji i gradnji samostana u Sainte Marie de la Pierre-qui-Vire. Umire 19 lipnja 1854 godine.

Danas družba ima misiju rada po župama, obrazovanje mladih, rad u sjemeništima, davanje duhovne  podrške laičkim udrugama i misionarsko djelovanje.                           

Godine 1889 , družba se seli u SAD, zbog izrazito antiklerikalnih zakona u Francuskoj. U saveznoj državi Vermont, osnivaju koledž Sveti Mihael, 1904 godine, u gradu Winooski Park. Majka-kuća, mora seliti iz Pontigny-ja, u Engleski Hitchin.  Dio svećenika iz Vermonta, odlazi Alabamu, gdje će početi misionarski i karitativni rad među afroamerikancima. Tzv,“južne misije“ biti će prvi glas za ljudska prava crnaca. Otac Maurice Ouellet piše 1965 godine, kada su u ambulantu doveli mladog pretučenog crnca: „U njemu sam vidio izudarano lice Krista, pretučenog iz mržnje. U tim tužnim očima vidio sam odbačenog Krista…“.                                                           

Kada je papa Ivan XXIII, 1961 godine, pozvao američke vjerske kongregacije da pošalju dio svojih redovnika u Latinsku Ameriku, „Edmonditi“, šalju svoje prve misionare u Venezuelu, gdje i danas djeluju.                                                                   

 Danas su braća Edmonditi , u drugačijoj situaciji, nego što su bili 1843 ili 1904 godine. Iako je broj zavjetovanih redovnika u padu,( 30 braće , od toga 25 svećenika u dvije kuće -2014 godine ),  rad se nastavlja na načelima s kojima su i osnovani. Misionarsko društvo sa ogromnim žarom  će pomagati  onima koji su u najvećoj potrebi. Danas, naći ćete Edmundite kako vode uspješan kampus družbe  u Saint Michael College, kako vode  brigu i prehranu za gladne i beskućnike u Alabami.  Vode savjetodavnu službu za liječenje alkoholičara  u 12-to stupnjevanom  programu  i otvaraju domove  za starije i nemoćne ljude.

„Naše djelovanje  može  biti različito,ali to je uvijek s namjerom, jer Bog zna i voli, duboke i smislene načine.“(iz Konstitucija)

Misija ove družbe:            

Širenje socijalne pravde,                                                                          

Obrazovanje mladih siromašnih ljudi i obrazovanje za svećenička zvanja,                 

Vođenje duhovnih obnova, gdje god je to potrebno,                                  

Pastoralno djelovanje.                                                                                            

Danas braći svećenicima naveliko pomažu braća laici, u svakovrsnim poslovima.  Edmonditi danas djeluju u SAD-u i Venezueli.

Današnji vrhovni poglavar družbe je  otac Stephen Hornat.

Osim jednostavnih zavjeta, čistoće, siromaštva i poslušnosti, braća se drže sintagme „Idemo gdje nas Bog treba“. Misionarski posao traje do kraja života, pa i do kraja svijeta. Pastoral je izuzetni važan. Pastoral se ne vrši samo po župama, nego u školama, na sveučilištima, po bolnicama…(iz Pravila družbe)

I još nešto o svecu po kojemu je družba dobila ime.

Sveti Edmund Rich (1180-1240), rodio se u Abingdonu, nedaleko od Oxforda. Pridjev Rich(bogat), vjerojatno je zbog njegovog oca trgovca. Međutim, i otac i majka bili su izrazito pobožni ljudi. Još za majčina života, njegov otac odlazi u samostan, kao i njegove dvije sestre. Često je kao dječak, zajedno s majkom postio o kruhu i vodi. Već tada daje zavjet čistoće Kada je stasao za školu, odlazi na školovanje sa bratom Richardom u Pariz. Zatim studira i u Oxfordu..Oko 1200 godine postaje učitelj matematike i dijalektike, često putujući između Pariza i Oxforda. Uskoro postaje prvi poznati „Master of Ars“, ili Magistar umjetnosti. Njegova majka vrši pokoru,i žarko moli da joj sin postane svećenik. Edmund se posvećuje studiju teologije, između 1205-1210 godine. Postaje vrstan propovjednik, i zagovornik križarskog rata. Imenovan je blagajnikom biskupije Salisbury, i tu će dužnost uz služenje vikarijata, obnašati 11 godina. Papa Grgur IX imenuje ga 1233 godine, nadbiskupom Canterbury-ja. Slijedi doba borbe za neovisnost Crkve od utjecaja Kraljevstva. Zdušno braneći Crkvu, stječe mnoge neprijatelje u Engleskoj, tada pogođene građanskim ratovima, otkazivanja poslušnosti kralju od strane plemića i prazne kraljevske blagajne. Upozorava kralja Henrika III, da se drži obećanja svoga oca Ivana( Bez Zemlje), prijeteći mu čak i izopćenjem. Odlazi u Rim, po papinu podršku. Međutim, papa ima većih problema, a to je rat sa carem Fridrihom II. Razočaran, Edmund uviđa, da nema više mjesta za njega u Engleskoj. Ovaj asketa, koji je za života nosio kostrijet, i metalnu ploču na sebi  kao zavjet čistoće, a spavajući dva-tri sata dnevno( ostatak noći , do jutra je provodio moleći), povlači se 1240 godine u cistercitsku opatiju u Pontigny. Tamo i umire, iste godine, 16 studenog. Nedugo, nakon njegove smrti, njegov grob postaje mjesto hodočašća, i po predaji čudnih ozdravljenja. Kanoniziran je šest godina kasnije. Pored razaranja i pustošenja, njegov grob je ostao u opatiji Pontigny. Na tom grobu rodila se družba svetog Edmunda, po viziji Jean-Baptiste Muarda.

Latinski naziv: Societas Sancti Edmundi;  Skraćenica :S.S.E.