Premda su pioniri u
razornim pokoncilskim novotarijama "ekumenizma" i
"međureligijskog dijaloga" malo utihnuli za vrijeme pontifikata Ivana
Pavla II i Benedikta XVI, od početka papinstva Franje , opet je počeo jak
pritisak tih katoličkih liberala koji od
pokoncilske krize promiču poseban
religijski indiferentizam koji praktički čini suvišnim poslanje Crkve kao broda
spasenja.
Nevjerojatno je da se poslije II Vatikanskog koncila, koji usput
rečeno, još nije zaživio u svojoj punini , možda cilja na neki novi Koncil ,
koji bi trebao „pojasniti konzervativcima“ da nisu u pravu i da žive u „srednjem
vijeku“.
Glede protestanta izjavljuje se , ma u što vjerovali, da su svi oni članovi
iste "Crkve Kristove" kao i katolici, a doktrinarne razlike između
katolika i protestanata da su u usporedbi s time beznačajan problem koji treba
riješiti sporazumom među teolozima.
Zanemaruje se teološka i moralna zapuštenost protestantskih
partnera Vatikanu u "ekumenskom dijalogu": tzv. Crkava koje odbacuju
temeljne dogme jedine prave religije, od Krista ustanovljene u Katoličkoj
Crkvi, uključujući i Petrovo prvenstvo, Svetu Misnu Žrtvu, sedam sakramenata i
žrtveno svećeništvo ograničeno na muškarce. Iste te od čovjeka načinjene
religije potpuno su propale moralno, odobravaju rastavu, kontracepciju,
abortus, pa čak i gadost kakva su "homoseksualne zajednice",
utemeljene na navadnom prakticiranju sodomije. Izrugivanje je evanđelja, i
protivi se samom razumu, izjaviti da oni koji ispovijedaju takve teške zablude
pripadaju istoj Crkvi kao i vjerni katolici.
Tim stavovima
djelatno se protestante obeshrabruje za obraćenje, a posebno anglikance
koji su se počeili vraćati u svetu katoličku crkvu , posebno nakon apostolske
konstitucije pape Benediktaa XVI , Anglicanorum
coetibus .
Hoćemo li se uskoro iznenaditi ako započne „ekumenski
dijalog sa Jehovinim svjedocima, Mormonima ili amišima ?
Malo karikiranja za kraj nije na odmet.
Nema komentara:
Objavi komentar