Sveta Hildegarda iz Bingena

Kod nas ta mističarka, glasovita zbog svojih viđenja, koja joj zaslužiše ime »proročice iz Njemačke«, nije naročito poznata. Rodila se god. 1098. u Bermersheimu, u Porajnju. Otac joj se zvao Hildebert, a bio je službenik biskupa u Speyeru.

Kad je Hildegardi bilo 8 godina, roditelji je dadoše redovnicama u Disibodenbergu, , a u petnaestoj je godini i sama primila redovničku koprenu.

Prema priznanju same sv. Hildegarde glavni joj odgojitelj bijaše Božja mudrost. Još kad je imala tri godine, vidjela je u svojoj duši neko nutarnje svjetlo koje svojom lijepom latinštinom nazivaše »umbra lucis viventis« – sjenom živoga svjetla. Njemu je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine, glazbe, kao i svoju veliku izobrazbu, što ju je godinama stekla. Njezina veoma živahna inteligencija brzo je shvaćala i u sebe sve pohranjivala. Naročita je prosvjetljenja primila kad joj se fizičko stanje pogoršavalo i kad joj je Bog povjeravao važne misije.

Hildegarda je u svom mukotrpnom životu bila vidno prožeta velikim pouzdanjem u Božju providnost. To se naročito očitovalo onda kad je g. 1150. postala opatica pa je svoj samostan htjela iz Disibodenberga premjestiti u Bingen na Rupertsbergu i pri tom naišla na mnoge poteškoće od monaha iz Disibodenberga.

 Isto je bilo kad je osnivala podružni samostan Eibingen u Rudesheimu te kad je morala obavljati svoju čudesnu vlast ili slušati božanska nadahnuća, koja su je poticala da se približi moćnicima. Bilo je to u vrijeme kad je borba između Crkve i carstva bila veoma oštra. Njemački episkopat god. 1157. u većini pristao uz stranku Fridriha Barbarosse, a protiv pape Hadrijana IV. Rajnska je oblast i god. 1159. pristala uz cara Barbarossu, a protiv novoga pape Aleksandra III.

Tada se ponizna redovnica Hildegarda bez ikakva oklijevanja obratila i papi i caru, koji je prema njoj osjećao veliko strahopoštovanje. Sveta se opatica nije bojala ni biskupa ni prelata, kojima je zbog poroka i propusta prijetila božanskim kaznama. Redovnicima, klericima, redovnicama stalno je dozivala u pamet njihove obveze i dužnosti. I zanimljivo je da su se svi s poštovanjem prigibali pred njezinim autoritetom, da su od nje tražili odgovor na pitanja iz teologije, crkvene i redovničke discipline te joj povjeravali čak i tajne svoje savjesti. Od svetice se sačuvalo oko 300 pisama koja su najvećim dijelom bila upravljena dostojanstvenicima.

Hildegarda, iako redovnica stroge klazure, triput je morala napustiti samostan te za dobro Crkve poći na put. Tada je činila i ono što je onda bilo nečuveno: na javnim je trgovima držala govore obraćajući se kleru i puku, a posjećivala je i brojne samostane.

Na svome posljednjem apostolskom putu god. 1170. pobožna i učena opatica došla je u švapsko mjesto Kirchheim. Ondje ju je Werner von Kirchheim pozvao da progovori jednoj zajednici svećenika. Nakon toga ju je isti svećenik Werner iz Kirchheima u jednom pismu zamolio za ovo: »U majčinskoj dobroti ne propustite napisati i poslati nam što ste nam, poučeni od Duha Svetoga, usmeno objavili o nemarnosti svećenika kod službe Božje, da nam to ne ispadne iz pamćenja, već da to još pažljivije držimo pred očima. Jer, na žalost, mi ovdje više nego što je potrebno žudimo za svjetskim stvarima pa onda dosta često bacamo u vjetar samo izgovorene riječi.«

Na to je sveta Hildegarda napisala istom svećeniku značajno pismo koje je kasnije uvršteno u Migneovu patrologiju Patres Latini i što ga je u novije vrijeme ponovno objavio u zbirci Mater Ecclesia o. Hugo Rahner,

 Iz tog se pisma jasno vidi koliko je svetica revnovala za nutarnju obnovu Crkve i pri tom jasno spoznala da takva obnova mora početi od svećenika. Iako je to pismo staro preko 800 godina, još uvijek je veoma suvremeno.

Kratak pasus iz pisma : „ A moju odjeću razdiru ti izdajnici zakona, Evanđelja i svećeničkoga dostojanstva, i potamnjuju sjaj moga plašta, kad dužnosti svoga zvanja obavljaju nemarno te ne hode u dobroj volji, kreposnim činima, u smaragdu uzdržljivosti i drugim dobrim i pravednim djelima, kojima bi Bog kao po raznim vrstama dragoga kamenja bivao slavljen. I kaljaju gornji rub moje obuće kad ne idu pravim, tvrdim i strmim putovima pravednosti, ne dajući svojim podložnicima ni kakav dobar primjer. Pa ipak tamo dolje kod nekih nalazim svjetlo istine…’

I čula sam glas s neba, koji je govorio: ’Slika te žene predstavlja Crkvu. Stoga, o čovječe, koji to vidiš i slušaš riječi tužbe, naviještaj to svećenicima koji su postavljeni da vode i poučavaju Božji narod te kojima je isto kao i apostolima bilo rečeno: Idite po svem svijetu i naviještajte Evanđelje svakome stvorenju! Jer kad je Bog stvorio čovjeka, označio je u njemu sve stvorenje, kao što je označeno vrijeme i broj cijele jedne godine na malom komadu pergamene. Zbog toga je Bog nazvao čovjeka – svim stvorenjem!’

I drugi put sam ja siromašna slaba žena vidjela iz korica izvučen mač, koji je lebdio u zraku. Jedna je strana bila obrnuta protiv neba, druga protiv zemlje. Taj mač bio je nadvijen nad svećenstvo, a koji je i prorok nekoć predvidio, kad je pun začuđenja zaviknuo: ’Tko su oni što lebde poput oblaka, ko golubovi prema golubinjacima svojim?’ (Iz 60,8). Jer ti su ljudi uzdignuti iznad zemlje te odijeljeni od običnoga puka. Zato bi morali živjeti sveto te hoditi i djelovati u djetinjoj jednostavnosti. No oni su sada u svom vladanju i djelovanju zli. I vidjela sam kako je taj mač u veoma mnogim mjestima uništio svećenstvo. Vidjela sam ipak ujedno i veliku skupinu čistih, bogobojaznih i jednostavnih svećenika, koje će Bog u tome pohodu izuzeti, onako kao što je nekoć odgovorio Iliji: ’Ostavit ću u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom, i sva usta koja ga nisu cjelivala’ (1 Kr 19,18). O da se ipak i vi obratite toj četi dobrih pa da bi na vas opet strujao neugasivi oganj Duha Svetoga!

Pa ipak Crkva čuva svoje pouzdanje u svoga Zaručnika, u nadi da će po njemu zadobiti opet sjaj svoje krune i svoje odjeće te ugledati divan dan kad će, nakon uništenja zloće i nevjernosti, po sunčanom sjaju vjere biti urešena kao naušnicama. I kad bi vas sada Duh Sveti mogao zapaliti, da se po Božjoj milosti očistite od svakoga grijeha te i dalje koliko je to samo moguće opet pridonosite sjaju Crkve!’«

Sveta Hildegarda, ta jaka žena, u krugu svoje redovničke zajednice pokazivaše se ipak puna one prave ženske i majčinske dobrote i nježnosti. U zajednicu je unosila radost i vedrinu te je nastojala pripomoći svim sestrama da služe Gospodinu s veseljem. Naročito je pokazivala nježnost prema bolesnima, njima je priskrbljivala lijekove, a kad to nije bilo dostatno, obraćala se Gospodinu da ih on, ako ustreba, izliječi i čudom.

U dobi od 40 godina započela je sa zapisivanjem svojih viđenja. To su apokaliptički opisi, a polazna im je točka, osim Biblije, vjerske istine i život Crkve. Stil joj je pisanja mračan pa je zbog toga dobila i naziv »rajnske sibile«. Prva zbirka svetičinih viđenja nazvana je Scivias, a time se želi reći ovo: »Upoznaj Gospodinove putove!« Ta je zbirka god. 1147. bila dana na uvid papi Eugenu III. Papa je, ne želeći joj dati formalno odobrenje, rekao samo da u njoj nije ništa otkrio što bi bilo u suprotnosti s naučavanjem Crkve.

Nakon veoma bogata života Hildegarda je prvih dana mjeseca rujna 1179. počela teže pobolijevati. Bolest je bivala sve teža pa ju je 17. rujna 1179. u dobi od 82 godine posve shrvala. No bio je to samo prijelaz iz vremena u vječnost. Njezina je uspomena ostala ipak i u vremenu veoma živa.

Jedan francuski učenjak nazvao ju  je »čudom XII. stoljeća, i to ne samo zbog njezine svetosti, već i zbog njezina znanja«. Bila je ona, doista, žena genijalne nadarenosti. Od njezinih spisa najznačajnija je velika mistično-vizionarska trilogija: dogmatski Scivias, Knjiga životnih zasluga, u kojoj je sadržana moralka i nauk o krepostima, te napokon Knjiga božanskih djela, svojevrsna mistična kozmologija. Njezini pak spisi o prirodi i liječenju dali su joj naslov prve njemačke istraživateljice prirode i liječnice. Bila je i glazbeno veoma nadarena. Pisala je latinski, a njezine se pjesme prema mišljenju stručnjaka za srednjovjekovno pjesništvo mogu uvrstiti u antologiju toga doba.

No ljepše je od svega toga ono što o njoj zapisa neki životopisac: »U njezinim je grudima plamtjela ljubav, koja nije isključivala nijednoga čovjeka.«

Papa Benedikt XVI. proglasio je Hildergardu crkvenom naučiteljicom 7. listopada 2012.

BRATSTVO JERUZALEMA

Ova katolička zajednica, rođena je poslije Drugog vatikanskog koncila.

Inicijativu su pokrenuli otac Pierre-Marie Delfieux i nadbiskup Pariza, kardinal François Marty. Zajednica je osnovana 1975 godine, a zamišljena je kao udruga redovnika, redovnica i laika, koji će živjeti u srcu „Božjeg  Grada“ u „Gradu koji je srce“ svih gradova, svatko sa svojom karizmom i predanošću da dijele istu duhovnost.

François Marty, rodio se u Pachini, 1904 godine. Sa 13 godina odlazi u gimnaziju u Villefranche-de-Rouergue. Nakon posjeta Lourdesu 1924 godine, odlučuje otići u sjemenište. Godine 1930, zaređen je za svećenika i do 1951 godine djeluje, kao vikar i župnik u raznim biskupijskim župama. Te godine imenovan je za apostolskog vikara biskupije Rodez i Vabres. Od 1952 do 1959 godine, djeluje kao biskup Saint-Flour (dio nekadašnje biskupije Auvergne). Godine 1959 postaje pomoćni biskup u nadbiskupiji Reims. Aktivno je sudjelovao u radu Drugog vatikanskog koncila.

Nakon smrti nadbiskupa Louis-Augustin Marmottina  nasljeđuje ga na nadbiskupskoj stolici. U ožujku 1968 godine, imenovan je za nadbiskupa Pariza, a kardinalski plašt dobiva iduće godine. Burna je to revolucionarna godina. Ali njegova jednostavnost i otvorenost, prema svima donose mu – simpatije. Godine 1971 ,posjećuje Jeruzalem. Tu se vrlo vjerojatno rodila zamisao o podrški za uspostavu nove zajednice, koju mu je kasnije iznio Pierre-Marie Delfieux. Kardinal Marty odlazi u mirovinu 1981, godine, a pogiba u željezničkoj nesreći 1994 godine, u 90-toj godini života. Jedna zanimljivost o smrti uzoritog Marty-ja. Kad je dobio na dar automobil , mali Citroen „CV2“,  rekao je:“ Ovaj mališan će me odvesti u nebo“. Poginuo je u njemu na željezničkom prijelazu.

Što kaže otac Pierre-Marie Delfieux, o sebi?  Svećenik sam već deset godina, a gospodnja je godina tisućudevetstošezdesetosma. Revolucija u Francuskoj, postkoncilsko razdoblje. Kako dalje, pitam se? I onda stopama blaženog (tada još ne), Charlesa Eugena de Foucaulda, odlazim uz dopuštenje biskupa, u pustinju. Tišina,molitva, meditacija. Tu u pustinji, koja je ličila na „mjesečev pejzaž“, duša se puni. Poziv je tu. Postati redovnik-monah. Ali ne „srednjovjekovni“ !  Moj (nad)biskup, kardinal Marty, me saslušao i rekao:Idi! Tako je sve počelo.

U potrazi za sljedbenicima, otac Delfieux, se iznenađuje. Za samo devet mjeseci, desetero braće, spremno je za „avanturu“. Na Svi svete 1975 godine, slave svoju prvu zajedničku misu u srcu Pariza, crkva Saint Gervais. Iduće godine braći se priključuju sestre,a za dvije godine i zajednica laika. Što reći? Božji blagoslov!

Zajednica se širi, te dobiva i dva samostana u Jeruzalemu (muški i ženski).   Međutim, samostani niču i u drugim „Jeruzalemima“, Parizu, Montrealu, Koelnu, Bruxellesu…   Ali, ne odvija se život svećenika samo u samostanima, niti se prakticira samo kontemplacija i liturgija. Oni imaju i apostolsko poslanje. Braća su dužna usko surađivati sa lokalnim biskupima, dobivajući župe na upravljanje.

Kombinirajući monaški način života( molitva, rad, život u zajednici,tišina, tri standardna zavjeta, obavezni su  „izvršavati“ Lectio Divina), sa apostolskim načinom rada, dolaze do punine svećeničkog zvanja. Širiti Božju riječ u današnjim urbanim „Jeruzalemima“, zahtjevan je posao. Ali zašto bratstvo, odnosno zajednica Jeruzalema? Evo što piše u konstitucijama:

"Budući da je Jeruzalem grad koji je Bog dao ljudima  i da su ga ljudi izgradili Bogu, on je postao zaštitnik svim gradovima svijeta, vaše zvanje je od toga grada, i prema tome vi ste redovnici i redovnice u Jeruzalemu.“ (Čl.161)

„Budite sigurni da Bog čuva vaše srce i  brine se  za zajedništvo s sinovima Abrahamovim, Židovima i  muslimanima, koji su poput vas klanjatelji jedinoga Boga i da je Jeruzalem je Sveti Grad.“(Čl.174)

Karizma koja stavlja poseban naglasak na ljepotu liturgije, oaze mira, gdje svatko može doći do duhovne obnove,bilo  uvečer, ujutro ili u podne, naći će spokoj u Bogu, od iscrpljujućeg  tempa grada.

Isto tako karizma je  bitna za zajednički život, molitvu, rad i gostoprimstvo "u srcu grada", tako da uvijek pokušavamo  ostati "Božjem srcu“.

Kardinal Aron Jean-Marie Lustiger , izdiže redovničku zajednicu  Jeruzalema ,na razinu  biskupskog zavoda za  posvećeni život, 31. svibnja 1996 .godine.               

Bratstvo je danas prisutno u : Izraelu, Francuskoj, Italiji, Kanadi, Belgiji.

Prvi general reda je osnivač otac Pierre-Marie Delfieux, sve do svoje smrti 21.veljače 2013 godine.

Po nepotpunim podatcima imaju  oko dvjestotinjak svećenika i sjemeništaraca. Latinski naziv: Fraternitatis Hierusalemi, Skraćenica :F.J.