Treba znati...

Ne malo sam se iznenadio , kad mi je poznanik rekao, kako je poslije hodočašća u Međugorje , obišao Hercegovinu, pa se tako zatekao u Čapljini jedne nedjelje te iskoristio prigodu da ode na svetu misu.
Kako reče, misa i propovijed su bili "fantastični".
I ne samo njemu , nego i ženi mu i prijateljima.
Kad sam rekao da je nazočio nevažećoj misi , začudio se.
Naime , da se zna ( uzurpirano od otpuštenih fratara ) popis župa :
Čapljina - župa sv.Franje
Crnač - ŽUPA PRESVETOG SRCA ISUSOVA 
Grude -župa sv.Katarine
Ploče/Tepčići –župa sv.Ante Padovanskog
Mostarski Gradac-župa Imena Isusova

Usput, na području Mostarsko-duvanjske biskupije nalazi se 17 članova Hercegovačke franjevačke provincije, koji su - odbivši potpisati Izjavu o posluhu dogovorenu između Generalne uprave Reda i Biskupskog ordinarijata u Mostaru, a potvrđenu od Svete Stolice - na svoju odgovornost ostali bez regularne kanonske misije, ovlasti ispovijedanja, propovijedanja i bilo koje druge pastoralne svećeničke zadaće za koju se traži kanonsko poslanje

I još nešto , u Hercegovini jača ideja o utemeljenju hercegovačke Katoličke crkve, raskolničke vjerske organizacije koja bi bila nezavisna o postojećoj crkvenoj hijerarhiji. Iako o toj ideji nitko ne pristaje javno govoriti, iz razgovora s nekim njenim zagovornicima može se zaključiti da ima ishodište u frustracijama zbog ponašanja Katoličke crkve, kojoj se predbacuje manjak osjećaja za nacionalne interese, kao i u odnosu Republike Hrvatske spram Hrvata u Hercegovini. 
Ovo pišu raznorazni mediji , što naravno nije istina, već se radi o starom naumu otpuštenih fratara koji rovare protiv mostarskog biskupa, kardinala Puljića i samog pape.

To je takozvana treća je kategorija - njih devetorica - ne samo neposlušnih, nego otpuštenih iz franjevačkog reda i suspendiranih od svakog bogoslužja. Oni su uzurpirali pet župa, a unose nered i crkveni kaos i u neke druge župe. Oni sa svojim pristašama tvore shizmu, raskol. Njihovi su sakramenti nevaljali, a svi dokumenti koje izdaju su nezakoniti.

Sveti Toma Akvinski

Sveti Toma Akvinski

Toma ((lat. Thomas Aquinas, tal.  Tommaso d'Aquino ) rodio se oko 1225 godine u dvorcu Roccasecca, na  feudu Aquino, u okolici Napuja.  Bio je sin Landulfa grofa Akvinskog i majke Teodore iz obitelji normanskih grofova od Teate. Majka njegova oca Franciska bila je sestra njemačkog cara Fridriha Barbarose.

Od malena je žudio za znanjem , a nakon studija u Napulju  stupa u dominikanski red.  Godine 1252 glavari reda šalju da u Pariz na daljnje školovanje, gdje postiže doktorat iz teologije. Predavao je u Parizu, Rimu  i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i  skroman redovnik. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krjepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen i ponizan.

Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma  (Summa Theologica)  u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament  te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"!     

Po kazivanju, kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: "Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio: "Samo tebe, Gospodine!"

Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina, 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse ( Francuska ).

Papa Ivan XXII  proglasio ga je svecem 1323. godine, a papa Pio V  1567. godine crkvenim  naučiteljem.

Svetog Tomu je uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za svetu rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda.

Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik svetac.

Jedan od najboljih poznavatelja rada sv. Tome Akvinskog je bio bački  Hrvat o. Tomo Vereš, dominikanac , koji je zaslužan za približavanje djela sv. Tome Akvinskog hrvatskoj javnosti. 

Marijanska slavlja

Tijekom povijesti nastali su mnogi blagdani posvećeni Mariji.

Danas se u kalendaru Crkve nalaze ovi:

Tri »svetkovine« :

 Svetkovina Svete Bogorodice Marije (1. siječnja, Nova godina),

Uznesenje Blažene Djevice Marije ili Velika Gospa (15. kolovoza)

Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (8. prosinca).

Dva »blagdana«:

Rođenje Blažene Djevice Marije ili Mala Gospa (8. rujna),

Pohođenje Blažene Djevice Marije (31. svibnja).

Četiri »obavezna spomendana«:

Spomen Blažene Djevice Marije Kraljice  ( 22. kolovoza),

Spomen Blažene Djevice Marije Žalosne  (15. rujna),

 Spomen Blažene Djevice Marije od svete Krunice  ( 7. listopada) ,

 Prikazanje Blažene Djevice Marije – kod nas znana kao Gospa od Zdravlja  ( 21. studenoga).

Četiri »neobavezna spomendana«:

 Spomen Majke Božje Lurdske  (11. veljače),

Bezgrešno Srce Marijino ( dan nakon svetkovine Presvetog Srca Isusova- uvijek subotom ),

Spomen Majke Božje Karmelske  (16. srpnja) ,

 Posveta bazilike Majke Božje Velike- kod nas znana kao  Gospa Snježna  ( 5. kolovoza).

Kod nas postoje posebna slavlja i datumi vezani uz Mariju.

 Na molbu pokojnog kardinala Kuharića, Kongregacija za bogoštovlje 1979. g. određuje da se u svim biskupijama na teritoriju bivše Jugoslavije blagdan Marije Majke Crkve slavi u ponedjeljak po Duhovima.

Na Svijećnicu ili prikazanje Gospodnje ( 2. veljače ) još se slavi i „Očišćenje Marijino“ ili Kandelora, isključivo na jugu naše domovine.

Gospa od milosrđa – slavi se uglavnom duž jadranske obale 2.srpnja.

Sveta Ivana Arška

Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Jeanne D’Arc (Ivana Arška), jednostavna seoska djevojka, koja sa 17 godina života stade na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, bude osuđena i spaljena na lomači. Kratak život od 1412–1431, ali kako neobičan i tragičan!  

Njezina se tragika pretvorila ipak u trijumf, jer ju je Crkva g. 1909. proglasila blaženom, a g. 1920. svetom. Jedinstvena ličnost Jeanne D’Arc, u isto vrijeme i čarobna i zagonetna, zanosila je maštu mnogih umjetnika, mislilaca, pjesnika i pisaca proze. 

Objektivni pristup Djevici Orleanskoj omogucen je tek od g. 1849. kad je znanstvenik Quicherat u pet svezaka objavio sačuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajače Engleze. Njezino je povijesno zna­čenje u tome što je 100-godišnji rat između Francuske i Engleske, kad se nje­noj  domovini bližila već katastrofa, pretvorila u neočekivanu pobjedu. Stvo­rila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu. Do toga je rata došlo za­to što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje. 

Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Veliku Brita­ni­ju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Fran­­cuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I ta­ko je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog ne­pri­jatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljackaša su harale i palile, a onda i cesta pošast kuge. Francuzi su medu sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura. Karlo VII., slabic, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a ne­­prijatelji su Englezi stajali vec pred Orleansom.

 Osvojili su ga i pošli dalje. Fran­­cuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D"Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog do­mo­ljub­lja, koja ce svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast. Ivana se rodila 6. siječnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D"Arca i Izabele Romée. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo ništa neobična. Bila je kao i sva druga nor­malna seoska djeca. Ako se već tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobro­ćud­nost  prema svakome. U trinaestoj godini života Ivana postade dionicom nekih viđenja. Ukazaše joj se sv. Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta te joj u ime »ne­­beskog Kralja« objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju mi­si­ju. No kad se uvjerila, onda je ništa više nije moglo zaustaviti. Ona je išla naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom. Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaci uvjeriti Roberta de Baudricour­ta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljače u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audienciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izrečen je o njoj povoljan sud. Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kra­lja te na njegov dvor i medu njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za oslobođenjem domovine. 30. svibnja Na čelu francuske vojske krene sama Ivana prema Orléansu te nakon dvije po­bjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. 

U reimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj događaj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem lo­ših savjetnika poče voditi vlastitu politiku. Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka mo­rade prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeće g. 1430., kad je pohitjela u Compicgne, što su ga opsjedali Burgundani. No, ondje bi zarobljena i doskora pre­dana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo čudes­nom  jasnoćom i teološkom točnoš­ću odgovarala na sva postavljena pitanja. Osu­de­­na kao vještica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomači. Dogodilo se to u gradu Rou­e­nu. »Gledano zemaljski, mučeništvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, us­pon. Ona je u tom udesu na savršen način ispunila zadaću Kristova učenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je čula najprije kako joj klicu "Hosana!", a onda "Raspni ga!" Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, čas hrabro govorila, čas šutjela. I Ivanini su suci bili veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su je­dini imali pravo izreci sud i izvršiti ga. I taj je sud išao za pogubljenjem osu­de­nika, smatrajući da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio voden iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuštenost i bila poslušna sve do smrti. I opet su se krvnici pokajnički udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraćene počasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven način potpuno suobličila Kristu, što je prema Pavlu zadaća svakog kršćanina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. Još je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo ime« (Gisbert Kranz).

 To je najdivnija poruka ove neobične svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. Kršćanin se poput Ivane u svemu mora suobličiti  s Kristom kao učenik sa svojim učiteljem i sluga sa svojim gospodarom.

Sveta Ivana Orleanska , moli za nas .

Krunica kroz povijest

Počeci ove molitve sežu u ranu kršćansku praksu recitiranja 150 psalama iz Biblije, ili svakodnevno, ili tjedno, kao način molitve. Oni koji nisu mogli recitirati psalme počeli su govoriti 150 molitava, najčešće Očenaša, često koristeći mala zrnca kako bi brojili molitve.

Do srednjeg vijeka običaj moljenja Očenaških zrnaca postao je uobičajen u mnogim zemljama Europe. Krunica je oblik pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji. Sastoji se od razmišljanja i molitava koje su usredotočene na život Kristov, od Njegova rođenja do uskrsnuća, i Djevice Marije. Razmišljanja se još nazivaju otajstvima, a dijele se u tri niza: radosna, žalosna i slavna. Molitve Krunice se broje pomoću niza zrnaca (brojanice). Možemo susresti krunice koje su izrađene poput vijenca ruža, u kojima boja cvjetova: bijela, crvena i zlatna, daju prepoznati pojedine nizove otajstava.

Jezgra te pobožnosti sastoji se u kontinuiranom moljenju pet nizova od po jednog Očenaša i deset Zdravomarija (ili od petnaest takvih nizova). Kontrola nad brojem izgovorenih molitava vrši se na ružariju (krunici, čislu, brojanici), tj. na sistematski nanizanim većim zrncima (za Očenaše) i manjim zrncima (za Zdravomarije) što su nadjeveni na vrpci ili ulančani na metalnom lančiću, koje onaj što moli drži u ruci i prebire prstima. U principu prastari način nizanja napamet znanih molitava, Krunica je u samostanskim sredinama Istoka i Zapada nadoknađivala količinom ponavljanih istih molitvenih formula u ustima nepismenog redovnika (brata, laika, profeta) onu količinu svaki dan pročitanih molitvenih tekstova koje je čitajući molio pismeni redovnik-svećenik. Stoga se npr. broj od sto pedeset Zdravomarija simbolički poklapa s brojem od sto pedeset psalama iz psalterija.

Naziv Ružarij (lat. rosarium) nastao je u srednjem vijeku asocijacijom na oblik modnog, prigodnog svečanog vijenca od ruža nanizanih na konac što su ga mlada gospoda i dame u galantnim gotičkim stoljećima stavljala sebi oko glave. Stoga se u srednjovjekovnoj ikonografiji od konca XV. stoljeća simbol svetog Ružarija redovito prikazuje vijencem od pedeset bijelih ruža (Zdravomarije), u koji su interpolirane veće crvene ruže (Očenaši) ili pak medaljoni s pet rana Kristovih ili s prikazom otajstava sv. Ružarija. Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328-1408) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetki između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. 

I danas se prilikom moljenja Krunice Očenaš moli prije svake desetice Zdravo Marije, a meditiranje o otajstvima Isusova života i uskrsnuća ostaju temelj ove molitve.

Ipak prvi prikazi Bogorodice od Svetog Ružarija datiraju iz konca XV. stoljeća. na njima je uglavnom stojeći (rjeđe sjedeći) lik Bogorodice s Djetetom u naručju, koja stoji na polumjesecu i iz koje izbijaju zlatne zrake (apokaliptička vizija žene odjevene u sunce, Otk 12, 1, i koja je okružena vijencem ruža kao mandorlom (bademak).

U XVI. stoljeću javlja se nova ikonografija gdje Bogorodica, najčešće sjedeći, dijeli Ružarij sama (ili ga dijeli Krist na njenom krilu) sv. Dominiku koji kleči ili drugim svecima dominikanskog reda ili pak vjernicima, a pozadina Bogorodičina lika optočena je medaljonima u kojima su prikazana otajstva sv. Ružarija.

Prema tradiciji koju je podržavao i širio red dominikanaca, pobožnost. sv. Ružarija pokrenuo je utemeljitelj ovoga reda sv. Dominik, u XIII. stoljeću, u vrijeme borbe protiv heretika albigenza koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche. Počevši od XVII. st. pobožnost sv. Ružarija je u rukama dominikanaca. Oni je usmjeruju, i dosljedno tome, oni djeluju i na ikonografiju ove teme.

Listopadska pobožnost nastala je kao znak zahvalnost Gospi koja je pomogla kršćanskoj mornarici u bitci kod Lepanta protiv Osmanlija 1571 godine, a na molitvu je pozvao papa Pio V.

Sistem moljenja u pobožnosti Krunice (Ružarija) razvijao se stoljećima. U buli iz godine 1479. papa Siksto IV. već spominje da se umeće Očenaš nakon svakih deset Zdravomarija, ali još ne spominje da se mole otajstva sv. Ružarija, ni Vjerovanje, a ni molitva Slava Ocu. Razmišljanje o otajstvima sv. Krunice (za vrijeme moljenja svake desetice Zdravomarijâ) započinje pojedinačno početkom XV. stoljeća, a uvodi se u opću praksu početkom XVI. stoljeća, pa se u ikonografiji sv. Krunice počinju prikazivati otajstva tek od konca XV. stoljeća.

 Otajstva se dijele na četiri grupe ( četvrtu je odredio sveti Ivan Pavao II , 2002 godine )

1.    RADOSNA OTAJSTVA:

1.    Navještenje,

2.    Pohođenje,

3.    Rođenje Kristovo,

4.    Prikazanje u Hramu,

5.    Našašće dvanaestogodišnjeg Krista u Hramu.

2.    ŽALOSNA OTAJSTVA:

1.    Molitva na Maslinskoj gori,

2.    Bičevanje Kristovo,

3.    Krista krune trnovom krunom,

4.    Nošenje križa,

5.    Raspeće.

3.    SLAVNA OTAJSTVA:

1.    Uskrsnuće,

2.    Uzašašće,

3.    Silazak Duha Svetoga,

4.    Uznesenje Bogorodice,

5.    Krunidba Bogorodice (proslava Bogorodice na nebu).

4. OTAJSTVA SVJETLA

1.Krštenje Isusovo

2.Objava u Kani

3.Navještenje Božjeg kraljevstva

4.Preobraženje Gospodnje

5.Otajstvo Euharistije

RED PRESVETOG TROJSTVA

Poznati su još kao Trinitari,Trinitanci, braća iz Maturinerea, te u narodu zvani „Braća sa magarcima“( u početku su koristili samo magarce za transport stvari) i još braća Presvetog Trojstva za otkup zarobljenika.

Latinski naziv je, Ordo Sanctissimae Trinitatis, kratica O.SS.T.

Red osniva Ivan od Mathe, koncem XII stoljeća, a bulom Operante divine dispositionis, papa Inocent III, od 17. prosinca 1198 godine, odobrava uspostavu reda.

Ivan je rođen, po nekim podacima, 24.lipnja 1154 godine u gradu Faucon, Povansa, u plemićkoj obitelji. Njegova majka Marta, je bila vrlo pobožna žena, koja redovito obilazi siromašne, bolesne i zatvorene. Ivan studira filozofiji i teologiju, te u Parizu stječe doktorat. Pariški biskup Maurice de Sully, u njemu prepoznaje inteligentnog i vrlo pobožnog čovjeka. Zaređuje Ivana ,a na blagdan svete Janje, Ivan slavi prvu svetu misu( 1193 ili 1194 god.). Po svjedočenju samoga Ivana , za vrijeme svete mise, „pojavljuje se čovjek“ koji sjedi između  dva zarobljenika, od kojih je jedan bijelac a drugi crnac. Sutradan se povlači u šumu na meditaciju,sa jednim pustinjakom koji je bio na glasu svetosti, i tu doživljava još jedno mistično iskustvo. Naime, kada su on i pustinjak došli na izvor, da se napiju vode, „pridružuje“ im se jelen sa križem između rogova. Ivan odlazi u Rim, i sve pripovijeda papi, te mu izražava želju za osnivanjem reda koji će se baviti otkupljivanjem zatočenika iz saracenskog  ropstva.

Uspostavljanjem  reda, Ivan sa svojim prijateljem i suosnivačem Felixom Valois(za postojanje ovoga sveca ima kontroverzi), vrlo brzo dobiva pokrovitelje i donatore. Čak i tadašnji kralj Franačke, pomaže mu gradnju samostana u Parizu( kod kapelice sv. Mathurina, pa odatle i nadimak Mathurini). Braća odmah kreću u akciju, te putuju po zemljama Magreba, gdje otkupljuju tisuće kršćanskih robova.                                

Braća imaju odobrene konstitucije i pravila, odobrene od pape pa broj samostana raste i red se širi.                                                                                                              

Ivan od Mathe umire u Rimu 17 prosinca 1213 godine i pokopan je u crkvi Svetog Tome u Formisu. Nekoliko godina kasnije njegovi su posmrtni ostaci prebačeni u Španjolsku.                                                                                                                  

Po nekim podacima suosnivač reda Felix Valois, je bio onaj pustinjak, koji je sa Ivan doživio mistično iskustvo sa jelenom, na izvoru u šumi gdje su zajedno molili. Podatci o podrijetlu nisu pouzdani. Naime, kasniji redovnici iz Francuske, razviti će tezu o kraljevskom porijeklu Feliksa. On je trebao biti rođak Luja VII, koji je bio u križarskom ratu. 

Reformator reda iz XVI stoljeća sveti Ivan Krstitelj od Začeća, intervenirati će kod pape za priznanje kanonizacije svetih Ivana od Mathe i Feliksa Valoisa. Redovnici su uvjeravali Svetu Stolicu, da su ova dvojica osnivača već bili kanonizirani od strane pape Urbana IV(umro 1264 god.), ali da je bula o kanonizaciji izgubljena. Čak se uključio u dokazivanje po ovom pitanju i francuski kralj Luj XIV, angažirajući povjesničare, za istraživanje o postojanju i podrijetlu Feliksa Valoisa.                             

Bilo kako bilo, konačno će papa Inocent XI, bulom od 14 kolovoza 1666 godine, priznati štovanje dvojice svetaca.

Ženski red sestara Presvetog Trojstva, na inicijativu Ivana od Mathe, osnovan je 1201 godine.

Reformu  Reda pokreće sveti Ivan Krstitelj od Začeća(1561-1613).
                                    
Ivan Krstitelj je rođen 10 lipnja 1561 godine u gradiću Almodovar del Campo, kao peto od osmero djece, oca Marka i majke Elizabete. Nakon djetinjstva u rodnoj kući prvo obrazovanje stječe kod Karmelićana. Kao petnaestogodišnjak upoznaje veliku sveticu sa kojom je bio u rodu, Tereziju Avilsku. Ona „proriče“ Ivanovoj majci buduću svetost njezina sina. Nakon svršetka studija na sveučilištu u Toledu, Ivan ulazi u Red presvetog Trojstva. Zaređen je za svećenika 1589 godine, te postaje vrstan propovjednik. Godine 1596 ulazi u samostan u Valpensasu, a nakon samo dva mjeseca biva izabran za „ministra“ samostana. Želeći slijediti izvorna pravila svetog Ivana de Mathe, koja su se vremenom očito ublažila, uvodi strogo poštivanje pravila. Za neke redovnike, ovo će biti radikalan potez, jer je trebalo izbaciti meso iz jelovnika, posvetiti šest sati meditaciji i molitvi i slijediti radikalno siromaštvo. Mnogi napuštaju samostan, ali se Ivan ne da obeshrabriti. Putuje u Rim, tražeći od pape Klementa VII, odobrenje za „nova“ pravila. Godine 1599 u kratkoj buli Ad Militantis Ecclesiae, papa odobrava pravila i novo ime reda( Kongregacija bosonogih redovnika Presvetog Trojstva). Želeći uspostaviti samostalan red, Ivan osniva 18 samostana braće i sestara. Protivljenje pružaju „obični“ redovnici, pa poslije smrti Ivana od Začeća( 1613.g), mora intervenirati i papa Urban VIII, odlukom od 1636 godine, izuzima „bosonoge trintance“ od nadležnosti generala reda. Poslije ove reforme red će se proširiti na Njemačku, Poljsku, Italiju i Mađarsku.

                                                          

Tijekom   XVIII i XIX stoljeća broj samostana i redovnika će opadati.                             

Papa Pio VII, Ivana Krstitelja od Začeća proglašava blaženikom 21 rujna 1819 godine, a kanonizira ga papa Pavao VI , 25 svibnja 1975 godine.

Osim svetih osnivača i reformatora (Ivan od Mathe, Felix Valois, i Ivan Krstitelj od Začeća), red je još dao: Simon de Rojas , svetac (1552-1624), Miguel de Santos , svetac (1591-1625), Marcos Criado , blaženik (1522-1549), Domingo Iturria  Zuber, blaženik (1901-1927), a ima još kandidata za oltar koji su za sada Sluge Božje. Iz zajednice Presvetog Trojstva ima još i časnih sestara, redovnica  te laika i laikinja koji su uzdignuti na čast oltara.

                                                                                              

Red je kroz povijest, osim muških i ženskih redovnika i redovnica imao, a i danas ima neke ogranke. To su: ženski svjetovni red, časne sestre, Treći red Presvetog Trojstva, Oblati(zavjetovani) od Presvetog trojstva, muški i ženski itd.

Red u današnjem vremenu. 
                                                                                                      
Nakon drugog Vatikanskog koncila, red je započeo snažnu obnovu. Nova pravila i konstitucije su napisane 1983 godine, a odobrene su godinu dana poslije. Slijedeći izvornu karizmu, danas su posvećeni pod motom.“ Slava Trojstvu  a sloboda robovima.“ Iz ovoga se, naravno, ne treba isčitavati  samo tjelesno ropstvo, nego i duhovno. 

Danas se redovnici posvećuju župnom radu, pastoralu u zatvorima, bolnicama i misijama.

                                                                                             

Godine 1999, osnovali su međunarodnu organizaciju  trinitanaca :SIT (Solidarietà Internazionale Trinitaria), sa sjedištem u Rimu. Ciljevi ove organizacije su:                     

a) Oslobađanje ljudi od ropstva i zaštita progonjenih;                                                     

b) Ukidanje svih novih oblika ropstva, ugnjetavanja i nasilja;                                              

c) promicanje solidarnosti i zajedništva.

U zajedništvu iste karizme, članovi obitelji Presvetog Trojstva iz raznih dijelova svijeta, proglašavaju istinsku slobodu za one koji su bili odbačeni, promiču dostojanstvo siromašnih i potlačenih, primaju izbjeglice,emigrante i beskućnike, pomažu potrebite, navještaju evanđelje u misijskim zemljama, u solidarnosti su sa progonjenima zbog svoju vjere, mole u tišini i zajedništvu i vježbaju po karakteru te iste karizme.

Trinitinci, rođeni "za slavu Trojstva i otkupljenje robova", sada djeluju u Crkvi i u svijetu kao svjedoci Trojedinoga Boga i kao apostoli otkupljenja.

Danas su redovnici nazočni u slijedećim zemljama: Madagaskar, Indija, Kanada, Italija, Španjolska, Francuska, SAD, Kanada, Meksiko, Portoriko, Kolumbija, Brazil, Peru, Bolivija, Čile, Argentina, Poljska, Kongo DR, Gabon i Austrija.