Krunica kroz povijest

Počeci ove molitve sežu u ranu kršćansku praksu recitiranja 150 psalama iz Biblije, ili svakodnevno, ili tjedno, kao način molitve. Oni koji nisu mogli recitirati psalme počeli su govoriti 150 molitava, najčešće Očenaša, često koristeći mala zrnca kako bi brojili molitve.

Do srednjeg vijeka običaj moljenja Očenaških zrnaca postao je uobičajen u mnogim zemljama Europe. Krunica je oblik pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji. Sastoji se od razmišljanja i molitava koje su usredotočene na život Kristov, od Njegova rođenja do uskrsnuća, i Djevice Marije. Razmišljanja se još nazivaju otajstvima, a dijele se u tri niza: radosna, žalosna i slavna. Molitve Krunice se broje pomoću niza zrnaca (brojanice). Možemo susresti krunice koje su izrađene poput vijenca ruža, u kojima boja cvjetova: bijela, crvena i zlatna, daju prepoznati pojedine nizove otajstava.

Jezgra te pobožnosti sastoji se u kontinuiranom moljenju pet nizova od po jednog Očenaša i deset Zdravomarija (ili od petnaest takvih nizova). Kontrola nad brojem izgovorenih molitava vrši se na ružariju (krunici, čislu, brojanici), tj. na sistematski nanizanim većim zrncima (za Očenaše) i manjim zrncima (za Zdravomarije) što su nadjeveni na vrpci ili ulančani na metalnom lančiću, koje onaj što moli drži u ruci i prebire prstima. U principu prastari način nizanja napamet znanih molitava, Krunica je u samostanskim sredinama Istoka i Zapada nadoknađivala količinom ponavljanih istih molitvenih formula u ustima nepismenog redovnika (brata, laika, profeta) onu količinu svaki dan pročitanih molitvenih tekstova koje je čitajući molio pismeni redovnik-svećenik. Stoga se npr. broj od sto pedeset Zdravomarija simbolički poklapa s brojem od sto pedeset psalama iz psalterija.

Naziv Ružarij (lat. rosarium) nastao je u srednjem vijeku asocijacijom na oblik modnog, prigodnog svečanog vijenca od ruža nanizanih na konac što su ga mlada gospoda i dame u galantnim gotičkim stoljećima stavljala sebi oko glave. Stoga se u srednjovjekovnoj ikonografiji od konca XV. stoljeća simbol svetog Ružarija redovito prikazuje vijencem od pedeset bijelih ruža (Zdravomarije), u koji su interpolirane veće crvene ruže (Očenaši) ili pak medaljoni s pet rana Kristovih ili s prikazom otajstava sv. Ružarija. Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328-1408) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetki između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. 

I danas se prilikom moljenja Krunice Očenaš moli prije svake desetice Zdravo Marije, a meditiranje o otajstvima Isusova života i uskrsnuća ostaju temelj ove molitve.

Ipak prvi prikazi Bogorodice od Svetog Ružarija datiraju iz konca XV. stoljeća. na njima je uglavnom stojeći (rjeđe sjedeći) lik Bogorodice s Djetetom u naručju, koja stoji na polumjesecu i iz koje izbijaju zlatne zrake (apokaliptička vizija žene odjevene u sunce, Otk 12, 1, i koja je okružena vijencem ruža kao mandorlom (bademak).

U XVI. stoljeću javlja se nova ikonografija gdje Bogorodica, najčešće sjedeći, dijeli Ružarij sama (ili ga dijeli Krist na njenom krilu) sv. Dominiku koji kleči ili drugim svecima dominikanskog reda ili pak vjernicima, a pozadina Bogorodičina lika optočena je medaljonima u kojima su prikazana otajstva sv. Ružarija.

Prema tradiciji koju je podržavao i širio red dominikanaca, pobožnost. sv. Ružarija pokrenuo je utemeljitelj ovoga reda sv. Dominik, u XIII. stoljeću, u vrijeme borbe protiv heretika albigenza koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche. Počevši od XVII. st. pobožnost sv. Ružarija je u rukama dominikanaca. Oni je usmjeruju, i dosljedno tome, oni djeluju i na ikonografiju ove teme.

Listopadska pobožnost nastala je kao znak zahvalnost Gospi koja je pomogla kršćanskoj mornarici u bitci kod Lepanta protiv Osmanlija 1571 godine, a na molitvu je pozvao papa Pio V.

Sistem moljenja u pobožnosti Krunice (Ružarija) razvijao se stoljećima. U buli iz godine 1479. papa Siksto IV. već spominje da se umeće Očenaš nakon svakih deset Zdravomarija, ali još ne spominje da se mole otajstva sv. Ružarija, ni Vjerovanje, a ni molitva Slava Ocu. Razmišljanje o otajstvima sv. Krunice (za vrijeme moljenja svake desetice Zdravomarijâ) započinje pojedinačno početkom XV. stoljeća, a uvodi se u opću praksu početkom XVI. stoljeća, pa se u ikonografiji sv. Krunice počinju prikazivati otajstva tek od konca XV. stoljeća.

 Otajstva se dijele na četiri grupe ( četvrtu je odredio sveti Ivan Pavao II , 2002 godine )

1.    RADOSNA OTAJSTVA:

1.    Navještenje,

2.    Pohođenje,

3.    Rođenje Kristovo,

4.    Prikazanje u Hramu,

5.    Našašće dvanaestogodišnjeg Krista u Hramu.

2.    ŽALOSNA OTAJSTVA:

1.    Molitva na Maslinskoj gori,

2.    Bičevanje Kristovo,

3.    Krista krune trnovom krunom,

4.    Nošenje križa,

5.    Raspeće.

3.    SLAVNA OTAJSTVA:

1.    Uskrsnuće,

2.    Uzašašće,

3.    Silazak Duha Svetoga,

4.    Uznesenje Bogorodice,

5.    Krunidba Bogorodice (proslava Bogorodice na nebu).

4. OTAJSTVA SVJETLA

1.Krštenje Isusovo

2.Objava u Kani

3.Navještenje Božjeg kraljevstva

4.Preobraženje Gospodnje

5.Otajstvo Euharistije