ANTONIO ROSMINI I DRUŽBA MILOSRDNIH

ANTONIO ROSMINI I DRUŽBA MILOSRDNIH

Latinski naziv: Institutum Charitatis;  skraćenica: Inst.Char. ; I.C.

Poznati su i pod nadimkom Rosminijanci, po osnivaču Antoniu Rosminiju.

Antun Rosmini rođen je u talijanskom mjestu Rovereto 24. ožujka 1797. kao sin Piera  Modesta, patricija svetog Rimskog carstva. U njegovu odgoju veliki je utjecaj imala majka.

Već u ranoj mladosti pokazala se osobita sklonost  filozofiji. Kasnije je odlučio postati svećenik, nadvladavši otpor roditelja, koji su u njemu  gledali nasljednika obiteljske baštine.

Na sveučilištu u Padovi 1816. kao student istražuje filozofiju, prirodne znanosti, povijest i književnost. No glavnu pažnju polaže  pripremi za svećeništvo kroz bogosloviju.  Za svećenika je zaređen 21. travnja 1821.  Iste godine dobiva savjet od jednog svećenika od  Svete Magdalene di Canossa da osnuje novi redovnički institut, ali je Antonio taj prijedlog ljubazno otklonio.

Tek će 1827. u Milanu  shvatiti kako je za to nastupio pravi trenutak. Dana 18. veljače 1828. nalazi se sam na Gori Kalvariji u Domodossoli, te ondje pripravlja konstitucije budućeg instituta, čekajući neka mu Bog  pošalje subraću, koja su polako s vremenom stizala. Tom djelu je dao naziv "Institut milosrđa". Od svojih redovnika tražio je raspoloživost za svaku zadaću koja bi im bila povjerena.
Godine 1838 , družba ili institut milosrdnih biti će službeno odobrena od strane Svete Stolice. Istovremeno po želji oca Rosminia , članovi ove zajednice osim tri standardna zavjeta, daju i četvrti, a to je posebna poslušnost papi.
Posebnu pažnju zajednica će poklanjati obrazovanju siromašne djece.

Istovremeno Antonio intenzivno piše filozofske i teološke spise te vodi bogatu prepisku sa tadašnjim umovima.

Duh zajednice snažno je obilježen u uvjerenju da Bog govori kroz ljude na razne načine, te čini njegovu volju poznatu  po sposobnosti svake osobe. Iz ovoga se vidi koliki je Antonijev  filozofski utjecaj  na družbu.

Godine 1832. stvara temelje nove kongregacije 'Kćeri Providnosti' sa istim nadahnućem instituta milosrđa. Za njih su ubrzo pokazale zanimanje brojne škole - učitelja i učiteljica.

Godine 1848 , kada cijelu Europu zahvaća revolucionarni val, Papa Pio IX poziva Antonia Rosminija da služi u Rimskoj kuriji.

Međutim njegovo kolosalno djelo :“ Pet rana svete Crkve“, i otpor crkvenih krugova prema njemu, natjerati će ga da se povuče u osamu u gradić Stresu na jezeru Maggiore. Tamo će i umrijeti u 58 godini života, 1 srpnja 1855 godine.

Njegovo učenje u teodiceji da čovjek spoznaju biti dobiva izravno od Boga osudila je 1887.Crkva kao ontologizam ; ta je osuda odbačena 2001. i Rosmini je rehabilitiran. Osim gore spomenute knjige važna je i „Konstitucija prema socijalnoj pravdi“, u kojem upozorava na prava pojedinaca i na štetnost miješanja države u život pojedinca. Ostala važnija djela: Nova rasprava o podrijetlu ideja ; Teodiceja.

Dana 3 lipnja 2007 godine papa Benedikt XVI , potpisuje dekret o proglašenju blaženim Antonija Rosminija, a iste godine u Novari 18 studenog, svečano je proglašen blaženikom.

Danas oci ljubavi ili Rosmanijanci djeluju na svim kontinentima. Osim u Italiji, nalaze se u Velikoj Britaniji, Irskoj, SAD, Venezueli, Indiji, Tanzaniji i Novom Zelandu.

Rosmini je jedan od pet, šest najvećih umova koje je čovječanstvo dalo nakon dugih stoljeća – tako je Alessandro Manzoni definirao Antonija Rosminija.

On je svijetli kršćanski lik devetnaestoga stoljeća.

Svećenik duboke duhovnosti, filozof, politički teoretičar i plodan pisac, dalekovidni prethodnik crkvenoga života, ljude je pomoću razuma privodio vjeri, a svijetli je uzor poslušnosti Crkvi. 

Osvrnuvši se na Rosminijev doprinos Crkvi i katoličkoj misli  Agostino Giovagnoli, profesor povijesti na katoličkome sveučilištu u Milanu, rekao je kako je Rosmini u Italiji i Europi svijetli lik devetnaestoga stoljeća. Zaista je bio pozoran na svoje vrijeme. U tome smislu izgradio je most - obzirom na svijet koji se naglo i na problematičan način mijenjao – za Crkvu silom odvojenu od države koja se našla pred, po suvremenicima nazvanom, „revolucijom“. Rosmini je dokazao da revolucija – nazovimo je tako – nije bila samo protiv Crkve, nego da je mogla postati prijateljica Crkvi, poglavito vjeri. Njegovo je razmišljanje otvorilo put od velikoga značenja – istaknuo je profesor Manzoni.

Na upit koja je temeljna tvrdnja u Rosminijevom najpoznatijem djelu „Pet rana Svete Crkve“, kazao je kako je knjiga napisana 1832. godine, a tek je objavljena 1948. Stoga su je svi čitali u političkome kontekstu od te godine. A ustvari je u pozadini ekleziološka tvrdnja, nadahnuta njemačkom ekleziologijom, na kojoj Rosmini zasniva tvrdnje koje ustvari razrješuju Crkvu od posljednjih veza sa „starim režimom“, a ističu njezinu univerzalnost: Crkvu prijateljicu naroda a ne moćnika, jer je ona narodna stvarnost, ne toliko po političkoj srodnosti koliko zbog bitne osjetljivosti s dubokim zahtjevima doba. U tome smislu treba promatrati njegovo uporno zahtijevanje narodnoga liturgijskoga jezika. Zaista, mi gledamo proroka, prethodnika II. vatikanskoga sabora .