Maroniti

Jedan je vrlo sveti čovjek, imenom Maron, odlučio svoj život posvetiti Bogu živeći u samoći u brdima. To je bilo početkom petoga stoljeća poslije Krista. To je poznato jer je njegov životopis napisan 440 poslije Krista. Njegova samoća nije dugo potrajala jer su mnogi ljudi dolazili k njemu po duhovnu i tjelesnu pomoć. Zbog svojih čudesa i svetosti života službeno je proglašen svetim.

Zbog intenzivnosti njegova učenja i životnog primjera, mnogo je obraćenika osnovalo samostane i sami su se nazvali «maronitima» da bi istaknuli ideal koji su pokušavali slijediti. Nekoliko tih najranijih zajednica vodio je sam sv. Maron. Vremenom se onda i šira kršćanska zajednica vezana uz te redovnike, sljedbenike sv. Marona, prozvala maronitima.

U prvo vrijeme širenja kršćanstva često se vrlo oštro raspravljalo o teološkim pitanjima. Prije 451. godine mnogi su kršćani razmišljali u Kristovoj naravi. Je li on bio samo Bog ili i Bog i čovjek? Neki su kršćani zastupali mišljenje da je Kristova božanska narav bila tako snažna da je poništavala ljudsku. 

Oni su prozvani «monofizitima», što znači da su vjerovali u samo jednu Kristovu narav (fisis) – onu božansku. Ekumenski (opći) sabor Crkve u mjestu Kalcedonu 451. godine zaključio je da je monofizitizam hereza (pogrešno učenje) i da je Krist bio istodobno  potpuni čovjek i potpuni Bog. To je učenje Katoličke crkve do danas.

Nakon koncila neki monofiziti su pokušali prisiliti ostale da vjeruju u jednu Kristovu narav. Da bi dokazali svoju «istinu» ubili su 350 maronitskih monaha a toliko i ranili. Nakon smrti ovih nepokolebljivih mučenika, u Siriji su kalcedonizam i maronitizam postali sinonimi.

Poglavar samostana sv. Marona poslao je papi sv. Hormizdu izvještaj o ovom događaju i zamolio njegovu zaštitu. Pismo je adresirano na «Hormizda, univerzalnog patrijarha, koji sjedi na stolici sv. Petra, prvaka apostola». Ovo je prvi dokument koji pokazuje činjenicu da je papa bio priznat kao najviši poglavar Crkve.

Tijekom vremena dolazilo je do povremenih trzavica u odnosima između maronita i pape. Neki su bili prouzročeni jezičnim barijerama: nisu se međusobno mogli razumjeti, a promet su otežavale mnoge opasnosti i poteškoće. Da bi uspostavili bolju suradnju između Rimske crkve i istočnih crkava, sagradila su dvojica papa, Pavao III. i Pio IV. maronitski koledž gdje su maronitski svećenici mogli studirati, a obnovio ga je papa Grgur XIII. 6. srpnja 1584.

Stoljećima su maroniti teško živjeli i bili progonjeni. Izdržali su, kao praktični kršćani, teške represalije pod Turcima, ali su nakon krvavih pokušaja istrjebljenja uvijek iznova počinjali. Da bi se održali na životu, povlačili su se u libanonske planine. Kao zajednica progonjenih, ipak su ljubomorno čuvali i njegovali svoju stoljećima dugu tradiciju. Maroniti su danas najvećim dijelom Libanonci ili su njihovi potomci.

Tri su stoljeća maroniti bili odsječeni od ostaloga svijeta, blokirani u libanonskim planinama. "Otkrili" su ih ponovno križari.

I papa je bio iznenađen spoznajom da ova zajednica još postoji jer se smatralo da je izumrla u vihorima povijesti. Nakon toga su bile uspostavljene snažne veze između maronita i križara, osobito nakon dolaska na Istok francuskoga kralja sv. Ljudevita.

Maroniti su dva stoljeća živjeli u relativnom miru dok u njihovu postojbinu nisu prodrli Turci mameluci iz Sirije 1283. godine. Zauzeli su planine, spustili se prema moru i pokorili cijelu zemlju. Vrata patrijaršije bila su zapečaćena, a patrijarh se, zajedno s drugima morao skrivati po pećinama i nepristupačnim mjestima, a narod je izgubio svoje vodstvo, zapao u glad i neimaštinu.

To je trajalo do početka 19. stoljeća, kad je Libanon postao bliži svjetskoj politici i otvorio se svijetu politički i gospodarski. Ipak, u drugoj polovici 19. stoljeća došlo je do sukoba između maronita i Druza (posebnom sektom poluislamskog obreda), što je rezultiralo masovnom emigracijom maronita.

Najveću odgovornost nosili su patrijarsi radeći na jedinstvu njihovih vjernika. Glavna im je briga bila neovisnost Libanona i duhovno dobro njihovih vjernika, katoličkih maronita. Oko 1860. Maroniti i Druzi su se sukobili nakon dolaska kurdskih džihadista. Sultan je iskoristio maronitsku reakciju kao izgovor za novi progon Maronita. Francuska je ponovno zaprijetila Porti, pa su se džihadisti povukli. Međutim sultan je nastavljao podržavati vlast Druza, pa Maroniti dižu ustanak 1866. protiv Davud-paše. Maronitima je stigla u pomoć europska flota, pa je Davud-paša pobjegao. Za vrijeme francuskog mandata nad Libanonom 1920. Maroniti su dobili autonomiju i osigurali su svoju poziciju u nezavisnom Libanonu. Godine 1943. tijekom francuske uprave bili su privilegirani. Bili su jedna od glavnih frakcija libanskog građanskog rata.

Najsigurniji način da se to ostvari bilo im je ljubomorno čuvanje njihovih vjerskih tradicija i svijesti pripadnosti svojoj zajednici.

Jedna od najdragocjenijih tradicija koju su maroniti održali kroz sva stoljeća svoga opstanka jest služenje u nekim dijelovima njihove liturgije aramejskim jezikom (jezik kojim su govorili Isus i njegovi učenici). I danas za vrijeme mise, u trenutku pretvorbe, svećenik na aramejskom jeziku ponavlja povijest ustanove euharistije, tako da ne slušamo samo izvještaj sa Zadnje večere nego ga čujemo na jeziku kojim je sam Krist govorio.

Po podatcima Papinskog godišnjaka iz 2015 godine Maronitska Crkva ima 3,358,504 članova u 1018 župa, 1368 svećenika (redovnika i biskupijskih svećenika), 42 biskupa, 640 redovnika i 1231 redovnicu.

Sjedište patrijarha je u Antiohiji u Libanonu , a Maroniti danas osim u drevnim prebivalištima poput Libanona, Sirije, Egipta, Cipra, Izraela, Palestine i Jordana , žive i u mnogim zemljama diljem svijeta. U SAD, Kanadi, Australiji, Francuskoj, Brazilu, Argentini, Meksiku i Kolumbiji.

Sadašnji patrijarh Maronita je kardinal Bechara Pierre Rai.