Sluga Božji, biskup Nikola Bijanković

Nikola Bijanković (Bianković) rođen je u Splitu, 15. listopada 1645. Bijankovićev otac Dominik rođen je na Šolti, a majka Laura, rođena Nadalin, bila je Mlečanka. Mali je Nikola gramatikalnu školu završio u Splitu, a , na poticaj kanonika Andrije Reggia i makarskog biskupa fra Petra Kačića, odlučio za svećeničko zvanje.

Filozofsko-teološki studij započeo je u Ilirskom kolegiju u Loretu, kamo je krenuo 14. listopada 1663. 

Kolegij je bio namijenjen školovanju budućim hrvatskih klericima koji su dolazili iz krajeva koji su pali pod tursku vlast. Utemeljio ga je papa Grgur XIII. 1580. godine. Prvi rektor bio je otac Toma Raggio.

Kolegij su vodili isusovci. Po završetku studija u Loretu, 15. lipnja 1669. zaređen je za prezbitera. Poslije toga u Macerati je postigao i doktorat.

Vrativši se u domovinu obavljao je razne odgovorne crkvene službe. U Kaštel Sućurcu bio je kapelan, a potom župnik. U Splitu je djelovao kao upravitelj nadbiskupskih dobara te kao župnik i nastavnik. Godine 1673. u Splitu je izabran za kanonika, a kasnije je imenovan apostolskim vikarom Kotorske i Skradinske biskupije te administratorom Skradinske i Makarske biskupije.

Svu svoju imovinu i imovinu svoje obitelji utrošio je za pomoć siromasima te za osnutak kongregacije oratorijanaca i izgradnju crkve sv. Filipa Nerija u Splitu. Upravljao je Oratorijem sv. Filipa Nerija zbog čega se odrekao kanonikata te prešao u Oratorij i živio redovničkim životom.

Za vrijeme Morejskoga rata vršio je službu vojnog kapelana, ali je 1689. ponovo izabran za kanonika. Bio je i apostolski misionar u krajevima Splitske nadbiskupije koji su bili pod Turcima, te je dobio patronat za sve biskupije obnovljene u Mletačkoj republici nakon oslobađanja od Turaka.

Na prijedlog mletačkog senata, koji je dobio patronat za sve biskupije obnovljene u Mletačkoj Republici nakon oslobođenja od Turaka, Nikola Bijanković je 1695. imenovan makarskim biskupom.

Dana 29. prosinca 1698. i papa Inocent XII. potvrdio ga je za makarskoga biskupa. Za biskupa je posvećen 10. svibnja 1699., od mletačkog patrijarha Baduara. U Makarsku je Bijanković kao biskup došao na samu kraju 1699., gdje je u franjevačkoj crkvi bio svečano ustoličen. Bijanković je skoro istodobno bio imenovan upraviteljem i apostolskim pohoditeljem oslobođenih dijelova Trebinjske biskupije, od koje je, sporazumno s mletačkim vlastima, odcijepio lijevu obalu Neretve i priključio je Makarskoj biskupiji.

Razvio je mnogovrstan rad na duhovnom polju. Osnivao je bratovštine i posebnu brigu posvetio kršćanskoj pouci puka i katehizaciji.

U biskupiju je doveo misionare Družbe Isusove. Mnogo je vremena posvećivao ispovijedanju vjernika. Pastoralne pohode isprva je vršio samo na mletačkom teritoriju, a 1706. prvi put je pohodio i tursko područje.

Uspostavljao je veoma prisne odnose s turskim stanovništvom i njihovim zapovjednicima te je tako mogao posjećivati svoje vjernike.

Nije bio zadovoljan samo povremenim vizitacijama, nego ih je obavljao kad god bi mu se za to ukazala prigoda. Pastoralne pohode u početku je vršio samo po mletačkom teritoriju. Godine 1700. pohodio je i izbjeglice iz Zagvozda, koji su se pred Turcima sklonili u brdima kod Zadvarja. Godine 1703. dva je mjeseca boravio u oslobođenom Čitluku i okolici, gdje je primao vjernike što su dolazili iz turske Hercegovine i Bosne. Godine 1706. Bijanković je prvi put pohodio i tursko područje. Preko Neretve išao je u Duvno, gdje su ga lijepo primili muslimanski feudalci Kopčići. Po povratku u Makarsku, neko se vrijeme zadržao u Vinici, Studencima i Opancima. Godine 1707. pohodio je Župu Biokovsku, a 1710. ponovno je išao u duvanjski kraj te u Kozicu. Nakon oslobođenja Imotskoga, pohodio je 1718. i sam Imotski. Iz Imotskoga je pošao na tursko područje svoje biskupije u Posušje, Mostarsko blato i Broćno.

Godine 1723. Bijanković je po treći put pohodio Duvno, a prvi put i Mostar. Zamoljen od splitskog nadbiskupa, na povratku je pohodio i tri sela Splitske nadbiskupije pod turskom vlasti, nedaleko od Imotskoga. U svojim vizitacijama uspostavljao je veoma prisne i prijateljske odnose s turskim stanovništvom i njihovim zapovjednicima i to je koristio za često pohađanje svojih vjernika pod turskom vlašću.

Bijanković se dobro brinuo za odgoj biskupijskoga klera i širenje Filipinske (Oratorijanske) kongregacije, kojima je namjeravao povjeriti glavni dio duhovne pastve u Makarskoj biskupiji, koju su vjekovima držali franjevci. Naravno da su ti potezi doveli do trzavica i otpora franjevaca.

Treba spomenuti i njegovo vrlo aktivno djelovanje na socijalnom, kulturnom i odgojno-obrazovnom području, uz već navedenu pastoralnu djelatnost. Tako je otvorio javnu školu u vlastitoj kući u Makarskoj, 1700. godine.

Umro je u Makarskoj, 10. kolovoza 1730. Tamo je i pokopan, u katedrali.

Dvadeset i šest godina poslije Bijankovićeve smrti, prigodom otvorenja nove makarske katedrale sv. Marka, bili su preneseni Bijankovićevi posmrtni ostatci u tu katedralu i smješteni u grob iza velikog oltara.

Po njegovoj smrti započeo je proces za njegovu beatifikaciju. Godine 1881. završen je informativni biskupijski postupak, pa dobiva  pravo na titulu sluga Božji.

Što je daljnim procesom , ne znam.

Biskup Bijanković bavio se i pisanjem. S latinskoga je 1699. u Veneciji preveo i objavio spis „Naredbe od zbora države splitske Stipana Kosmi arkibiskupa splitskoga u slovinski jezik prinešene.“ Spis je posvetio Splitskomu kaptolu, a sadrži odluke dijecezanske sinode koju je održao nadbiskup Stjepan Cosmi u Splitu 1688.godine . Spominje se da je u Veneciji izdao „Krstajnski nauk na kratko složen.“ To je u biti Bijankovićev prijevod Katekizma Roberta Belarmina.

U Brelima pokraj Makarske nakon pobjede nad Turcima kod Sinja, dao je sagraditi crkvicu Gospe od Pobjede. Danas je to crkva Gospe od Karmela, a ispred nje je 16.kololova 2015 godine , podignut spomenik biskupu Nikoli Bijankoviću na tristotu obljetnicu bitke.