Dokle seže papina moć ?

Recimo odmah da nitko nije bezgrješan. I sam je sveti Petar bio grješnik, ako ni zbog čega drugog, a onda zato što je triput zatajio Isusa. A kao drugo, papa ne posjeduje nikakve magijske moći. I jedna i druga pretpostavaka u oštrom su sukobu s osnovnim naukom Crkve. I što je onda zapravo nepogrešivost ili nezabludivost pape? ,,Kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele Crkve” . Time je jasno da se nepogrešivo naučavanje “ex cathedra” razlikuje od privatnih i ostalih papinih djelovanja, čak i ako su učiteljske i pastirske naravi, ako nemaju definitivan i time nepogrešiv karakter. Iako je ova doktrina bila formalno proglašena tek 1870. godine, ipak je bila prakticirana od Petrovih dana, to jest od samog početka Crkve.

Nepogrešivo naučavaju i biskupi, dakako ako njihov nauk ne proturječi papinom, što napose vrijedi kad je riječ o proglašavanju doktrine na crkvenim saborima (koncilima), ali nijedan nauk nije nepogrješiv, makar potjecao i od biskupskog sabora, ukoliko ga ne odobri papa. Drugim riječima, nepogrešivost je dar koji je Crkvi dan kao cjelini (1 Tim 3,15), a papi i na izričit način (Mt 16,18-19).

O Honoriju i pitanju monoteletizma mnogo se pisalo i govorilo. U čemu je papa Honorije I pogriješio ? Honorije je pogriješio utoliko što doktrinu nije proglasio ex cathedra, nego je dopustio da se hereza rasplamsa, što će osuditi njegov kasniji nasljednik Leon II.

On je, dakle, bio osuđen zbog zapostavljanja svoje dužnosti (dakle grijeha), no nipošto ne i zbog krivovjerja ili proglašavanja krive dogme. 

U središtu pontifikata pape Honorija koji je vladao od 625. do 638., bilo je pitanje monoteletizma, posljednjeg od velikih kristoloških krivovjerja. Kako bi udovoljio bizantskom caru Herakliju koji je želio jamčiti unutarnji vjerski mir u svojemu carstvu, carigradski je patrijarh Sergije pokušao pronaći kompromis između katoličkog pravovjerja prema kojemu su u Isusu Kristu dvije naravi u samo jednoj osobi i monofizitskog krivovjerja koje je Kristu pripisivalo samo jednu osobu i samo jednu narav.

Rezultat kompromisa bilo je novo krivovjerje, monoteletizam prema kojemu je dvostruka narav u Kristu u svojim činima pokretana samo jednim djelovanjem i jednom voljom. Posrijedi je bio polu-monofizitizam, no istina je ili cjelovita, ili nije istina, a umjereno krivovjerje ostaje ipak krivovjerjem.

Jeruzalemski patrijarh Sofronije bio je među onima koji su se najsnažnije umiješali u osudu novoga učenja koje je onemogućavalo Kristovo čovještvo i vodilo u monofizitizam koji je osudio Kalcedonski sabor (451. godine).

Ojačan Papinom podrškom, car Heraklije je 638. godine objavio doktrinarnu formulu nazvanu Echtesis („Izlaganje“) u kojoj je nametao novu teoriju o jedinstvenoj božanskoj volji kao službenu vjeru. Monoteletizam je tijekom četrdeset godina trijumfirao u Bizantskom carstvu. U to vrijeme najsnažniji je branitelj vjere bio Maksim, nazvan Ispovjednik koji je sudjelovao na jednoj sinodi koju je u Lateranu ( 649.) sazvao papa Martin I. ( 649.-655.) radi osude monoteletizma. I Papa i Maksim bili su poslani u izgnanstvo. Maksimu, koji je odbio potpisati monoteletska učenja, odrezan je jezik i desna ruka. Sofronija, Maksima i Martina danas Crkva časti kao svetce zbog njihovog neslomljivog otpora monoteletskom krivovjerju.

Katoličku je vjeru konačno obnovio III. carigradski sabor, VI. crkveni ekumenski sabor koji se okupio 7. studenoga 680. godine uz nazočnost cara Konstantina IV., i predstavnike novoga pape, Agatona ( 678.-681.). Sabor je osudio monoteletizam i bacio anatemu na sve one koji su poticali i podupirali krivovjerje, uključujući u osudu i papu Honorija.

Što se pape Honorija tiče, on nije osuđen kao heretik nego kako je to objasnio papa Lav II.,“ samo zbog nehaja pri suzbijanju krivog naučavanja.“

Sad će se mnogi fundamentalisti, u pokušaju da dokažu kako Petar nije bio nepogrešiv, pozvati na Gal 2,11-14, no time će samo još jednom pokazati da ne razumiju značenje papine nezabludivosti. Na tome mjestu, međutim, Pavao (i to s punim pravom) kori Petra zbog nevaljalog ponašanja, dakle grijeha, ali ga nipošto ne kudi i zbog krivog naučavanja vjere. Petar, uostalom, nije bio jedini papa koji je bio ukoren zbog lošeg ponašanja – tako je primjerice i sveta Katarina svojedobno upozoravala na papino nedolično vladanje. No unatoč tome što se u jednom trenutku ponio kako ne treba – što je posljedica ljudske slabosti, kojoj je papa podložan kao i svi ostali smrtnici – baš je sveti Petar (nepogrešivo) proglasio dogmu o pokrštavanju pogana.

Mora se međutim primijetiti da je podložnik ako je ugrožena vjera dužan čak i javno prekoriti svoga pretpostavljenog. Stoga je Pavao Petra, kojemu je bio podložnik, prekorio u javnosti zbog neposredne opasnosti od sablazni glede vjere, a Petar je, kako piše Augustin u bilješci o Gal 2,11, "dao primjer poglavarima kako dogodi li se ikada da skrenu s pravog puta, ne smiju prezreti ukor svojih podložnika". (Summa theologiae, II-II, 33, 4)

Sveti ( službeno blaženi )  kardinal Newman piše : "Tijelo biskupstva bijaše nevjerno svojem poslanju, dok tijelo laikata bijaše vjerno svojem krštenju; jedanput bi Papa, drugi put patrijarhijska, metropolitanska ili neka druga visoka stolica, ili pak opći koncil, rekli što nije trebalo reći ili učinili nešto što zamračuje i ugrožava objavljenu istinu, dok je s druge strane upravo kršćanski puk, pod vodstvom Providnosti, bio crkvena snaga Atanaziju, Hilariju, Euzebiju Verčelskom i drugim velikim osamljenim ispovjedaocima, koji bi bez njih bili propali."

Kada je 1870 g. Prvi vatikanski koncil svečano proglasio dogmu o papinoj nepogrešivosti, bila je vrlo pažljivo konstruirana. Prema formuli koncila, papinski edikt se smatrao nepogrešivim samo ako:

1-se odnosi na vjeru i moral

2-ne proturječi Svetom pismu ili božanskoj Objavi

3- ima namjeru obuhvatiti cijelu Crkvu

Kako je Benedikt XVI. objasnio u srpnju 2005. godine: “Papa nije prorok; On je nepogrešiv [samo] u vrlo rijetkim situacijama.”

Klasičan slučaj se dogodio tijekom papine konferencije za novinare na povratku u Rim nakon sedmodnevnog putovanja po Latinskoj Americi. Tijekom 65-minutnog sastanka s novinarima, papa je priznao svoju moguću pogrešivost najmanje sedam puta

Evo što kažu spisi svetog Roberta Bellarmina ( 1542-1621 ), crkvenog naučitelja, glede dopuštenog otpora zabludjelu rimskom prvosvećeniku: "Zato kao što bi bilo zakonito oprijeti se prvosvećeniku ako napada tijelo, zakonito je i oprijeti mu se ako napada duše ili remeti državni poredak, a pogotovo ako bi nastojao uništiti Crkvu. Kažem, zakonito je oprijeti mu se, odbijajući činiti što naređuje i sprečavajući da se provede njegova volja..." (De controversiis o rimskom prvosvećeniku, 2, 29)

Papa Benedikt XVI kao vrhunski teolog lijepo objašnjava : "Papa nije apsolutni monarh, čija bi mišljenja i želje bili zakon. Naprotiv, Papina je služba jamstvo poslušnosti Kristu i njegovoj Riječi. Stoga Papa ne smije naviještati vlastite ideje, nego mora stalno obvezivati sebe i Crkvu na poslušnost Božjoj Riječi, nasuprot svakom pokušaju njezine prilagodbe ili razvodnjavanja te svakom obliku oportunizma.“

Tužno razdoblje najmlađeg ( i najgoreg ) pape u povijesti Benedikta IX ,koji je vladao u tri navrata ( 1032-1044 ; 1045 i 1047-148 ) , najbolje je opisao papa Silvestar III. koji govori "da mu je život bio tako pogan, gnjusan i sramotan, da se on grozi i opisati ga. Vladao je više kao razbojnik nego prelat".

No i u ovom slučaju imamo jednu zanimljivost.  Papa Grgur VI ( 1045-1046 ), faktički je postao papa kupujući službu od već spomenutog Benedikta IX. Za Grgura VI , koji je bio kum Benediktu IX, suvremenici tvrde da je to uradio zbog sprječavanja daljnjih sablazni na Petrovoj stolici. Iako je priznao na Sinodi u Sutri , na kojoj je sudjelovao i car Henrik III, da isplatio poveću sumu novca Benediktu IX, samo zato da ga makne iz Rima, ipak je i on bio optužen za simoniju i bio je prisiljen dati odreknuće od službe. Grgur VI umro je u Kolnu 1048 godine. Ipak počast mu je odao svetac  Hildebrand od Sovana, koji je uzeo Grgur VII , prozvan Veliki i koji je surađivao sa Grgurom VI.

Postavlja se pitanje je li Grgur VI napravio dobro djelo iako je faktički nekanonski došao na čelo Crkve ? Najbolji odgovor dao je upravo Hildebrand koji je postao papa i uzeo ime po njemu , Grgur VII, kasnije prozvan veliki.