Pismo patera Franza Pfannera

O svom boravku u Bosni Pater Franz Pfanner, utemeljitelj i prior samostana Marija Zvijezda (Maria Stern), kojeg je osnovao 1869. godine u Delibašinu Selu kod Banje Luke je 1873. napisao je krajnje zanimljivo pismo u kome objašnjava koban utjecaj rakije šljivovice na svakodnevni život Bosanaca, sve tri vjere. Muslimana, katolika i pravoslavaca.

O. Franz (Franjo) Pfanner, trapist, utemeljio je ovaj samostan 21. lipnja 1869. godine, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da osnuje samostan u Hrvatskoj. Naime, dolazak skupine njegove redovničke subraće u Bosnu (tada otomansko carstvo) smatra se danom utemeljenja samostana "Marija Zvijezda". Svladavši brojne poteškoće, uspio je kupiti posjed od Tome Radulovića. Najprije su se nastanili u maloj drvenoj staji, koju je o. Franjo kupio, a koju do danas trapisti nazivaju svojom "kolijevkom". Kao prva crkva služila im je drvena kapelica na groblju sv. Ive Krstitelja. U “kolijevci” je nekoliko mjeseci živjelo devet trapista.

Trapisti su iste godine počeli graditi svoj "privremeni samostan" u kojem su boravili od 7.9.1869. do 24.12.1870. godine. O. Franjo dao mu je ime "Marija Zvijezda" ("Maria Stern").

U proljeće 1870. godine počinju graditi novi samostan. Radi velikih problema s turskim vlastima (uz brojne druge, problemi s turskim vlastima bili su njegov trajni usud!) o. Franjo iste godine putuje tajno, preobučen u turskog bega, u Carigrad, gdje dobiva dozvolu da može sazidati "kuću sa 60 soba".

Te godine sagrađena je i zgrada za gospodarstvo u kojoj je bila: ambulanta-bolnica, soba za goste, mala žitnica i štala za dva konja i šest krava.

Godine 1871. o. Franjo je održao sa svojom braćom, radnicima i katoličkim susjedima Tijelovsku procesiju, možda prvu u Bosni nakon 400 godina. Iste godine nabavio je prvo crkveno zvono (zvona su bila zabranjena u otomanskom carstvu!).  Prokrijumčario ga je u bačvi jeftinog vina. ( U pismu opisuje kako su dobili dozvolu zvonjenja ! )

O. Pfanner sa svojom subraćom bio je neumorni graditelj. Izgradili su pravi poljoprivredno-zanatsko-industrijski kombinat!

U njemu su bili: Ciglana (1869.g.), Kovačnica s radionicom za plugove (1869.g.), Žitnica-silos (1870.g.), Kamenolom (1870. g.), Mlin (1872. g.), Sirara (1882.g.), Pilana (1872.-1873.g.), Sušionica šljiva (1872.g.) Pivara (1873. g.), Sušionica za voće (1876.g.), Tvornica cigle i crijepa (1877. g.), Klaonica (1877.g.), Mlin za mljevenje kostiju i Tvornica tutkala (1877.g.), Voćni i šumski rasadnik (1878.g.), Tvornica sukna sa predionicom i tkaonicom (1878.g.), Štamparija sa kartonažom i knjigovežnicom (1879.g.), Bačvarsko, stolarska i kolarska radionica (1879.g.).

Godine 1877. počeli  su sa izgradnjom bolnice, a prvi bolesnici su primljeni 2.2.1879.

Dječje sirotište otvoreno je 1.3.1878. Započelo je s četiri dječaka, a već nakon mjesec dana bilo ih je 20.

Izgradili su 1879.g. obiteljske kuće za svoje radnike. Prve koje su bile pokrivene crijepom. Bile su to također prve kuće u BiH koje su poslodavci izgradili za svoje radnike. Te godine sagrađen je i Radnički azil.

Izgrađena je štala kapaciteta 50 krava.

O. Pfanner je doveo u Banja Luku dvije redovničke družbe: Milosrdnice (1872. g.) i Klanjateljice (1879. g.).

Na poziv tamošnjeg biskupa, o. Pfanner je g. 1880. je sa skupinom braće otputovao prvi puta u Južnu Afriku, a 28.5.1883. konačno je napustio "Mariju Zvijezdu". Godine 1885. izabran je u južnoafričkom samostanu "Marianhill", kojega je osnovao, za opata. Umro je u Africi 24.5.1909. u 84 godini života. U tijeku je proces za njegovo proglašenje blaženim.

Otac Franjo je osnivač Kongregacije misionara iz Marianhilla, koja danas djeluje širom svijeta.

O svom boravku u Bosni otac Pfanner je 1873. napisao krajnje zanimljivo pismo bratu trapistu Ivanu.

Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873. AD

Dragi brate u Kristu Ivane,

Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan.

Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to preduhitrimo. Grad, u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski je, ali ima i neke europske značajke. Unatoč Sultanovu odobrenju da kršćani ovdje zemlju slobodno kupovati mogu, i unatoč razvijenoj trgovini, u čemu prednjači pravoslavni ortodoks Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100 jutara od narečenog Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na desnoj obali rijeke Vrbas (sa 400 hrastovih i 400 stabala šljive) čak tri hiljade dukata. Brate Ivane, ti poznaješ moju upornost; natezali smo se, uz Konzulovu pomoć, do pola noći, a onda gospodin Tomo, neka mu Svevišnji udijeli svaku milost, napokon spusti cijenu na 1400 dukata.

Moram spomenuti i da sam, na kupljenoj zemlji, sva stabla znakom svojim obilježio u nazočnosti Konzula i kmetova-katolika ovdašnjih: Ilije i Nikole Bilića i Mijata Janića. (Ne zaboravi se vratiti na onih podcrtanih 400 stabala šljiva !). Sam Bog znade kroz šta smo prolazili začinjući na pustoj livadi samostan! Ipak, nakon rezignacije življa ovdašnjeg (muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog oprosti – i katolika) dosljedno prakticiranje devize našega Reda “Ora et labora!” (“Moli i radi”), uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su nam, Bogu hvala, i opće poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova (bez razlike u vjeri) nego i Vlasti službene. Sada na nas gledaju kao na “derviše”, a to su pripadnici muhamedanskih sektii, koji uživaju velik ugled.

Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo dopušteno zvoniti. Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri tome moramo i zvoniti.

Turci držahu kako smo pobožni “derviši” koji osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše “dok kiša ne padne”. I Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju – trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu dovabila.

I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu dolazili, klanjali nam se i uzvikivali “Mašallah!” A to je znak udivljenja i na turskome znači: “Kad Bog hoće (to i bude)!” Zvonismo još dugo poslije toga, a njima to nije smetalo.

A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama.

Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju).

Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.

Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja.

Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti.

Niko sretniji od mene kada sam prošloga listopada i studenog zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao siječanj, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao! Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom. Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napit li svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji biti!

Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: “Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas prosvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!”
Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi!

Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti! Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi. O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem veljače počelo popravljali.

Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski, bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima).
Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju.

Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu!

Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju…

Tvoj brat u Kristu Franjo