O
svom boravku u Bosni Pater Franz Pfanner, utemeljitelj i prior samostana Marija
Zvijezda (Maria Stern), kojeg je osnovao 1869. godine u Delibašinu Selu kod
Banje Luke je 1873. napisao je krajnje zanimljivo pismo u kome objašnjava koban
utjecaj rakije šljivovice na svakodnevni život Bosanaca, sve tri vjere.
Muslimana, katolika i pravoslavaca.
O. Franz
(Franjo) Pfanner, trapist, utemeljio je ovaj samostan 21. lipnja 1869. godine, nakon
nekoliko neuspjelih pokušaja da osnuje samostan u Hrvatskoj. Naime, dolazak
skupine njegove redovničke subraće u Bosnu (tada otomansko carstvo) smatra se
danom utemeljenja samostana "Marija Zvijezda". Svladavši brojne
poteškoće, uspio je kupiti posjed od Tome Radulovića. Najprije su se nastanili
u maloj drvenoj staji, koju je o. Franjo kupio, a koju do danas trapisti
nazivaju svojom "kolijevkom". Kao prva crkva služila im je drvena
kapelica na groblju sv. Ive Krstitelja. U “kolijevci” je nekoliko mjeseci
živjelo devet trapista.
Trapisti su
iste godine počeli graditi svoj "privremeni
samostan" u kojem su boravili od 7.9.1869. do 24.12.1870.
godine. O. Franjo dao mu je ime "Marija Zvijezda" ("Maria
Stern").
U proljeće
1870. godine počinju graditi novi
samostan. Radi velikih problema s turskim vlastima (uz brojne druge,
problemi s turskim vlastima bili su njegov trajni usud!) o. Franjo iste godine
putuje tajno, preobučen u turskog bega, u Carigrad, gdje dobiva dozvolu da može
sazidati "kuću sa 60 soba".
Te godine
sagrađena je i zgrada za gospodarstvo u kojoj je bila: ambulanta-bolnica, soba
za goste, mala žitnica i štala za dva konja i šest krava.
Godine 1871.
o. Franjo je održao sa svojom braćom, radnicima i katoličkim susjedima
Tijelovsku procesiju, možda prvu u Bosni nakon 400 godina. Iste godine nabavio
je prvo crkveno zvono (zvona su bila zabranjena u otomanskom carstvu!).
Prokrijumčario ga je u bačvi jeftinog vina. ( U pismu opisuje kako su dobili
dozvolu zvonjenja ! )
O. Pfanner
sa svojom subraćom bio je neumorni graditelj. Izgradili su pravi
poljoprivredno-zanatsko-industrijski kombinat!
U njemu su
bili: Ciglana (1869.g.), Kovačnica s radionicom za plugove (1869.g.),
Žitnica-silos (1870.g.), Kamenolom (1870. g.), Mlin (1872. g.), Sirara
(1882.g.), Pilana (1872.-1873.g.), Sušionica šljiva (1872.g.) Pivara (1873.
g.), Sušionica za voće (1876.g.), Tvornica cigle i crijepa (1877. g.), Klaonica
(1877.g.), Mlin za mljevenje kostiju i Tvornica tutkala (1877.g.), Voćni i šumski
rasadnik (1878.g.), Tvornica sukna sa predionicom i tkaonicom (1878.g.),
Štamparija sa kartonažom i knjigovežnicom (1879.g.), Bačvarsko, stolarska i
kolarska radionica (1879.g.).
Godine 1877.
počeli su sa izgradnjom bolnice, a prvi bolesnici su primljeni 2.2.1879.
Dječje
sirotište otvoreno je 1.3.1878. Započelo je s četiri dječaka, a već nakon
mjesec dana bilo ih je 20.
Izgradili su
1879.g. obiteljske kuće za svoje radnike. Prve koje su bile pokrivene crijepom.
Bile su to također prve kuće u BiH koje su poslodavci izgradili za svoje
radnike. Te godine sagrađen je i Radnički azil.
Izgrađena je
štala kapaciteta 50 krava.
O. Pfanner
je doveo u Banja Luku dvije redovničke družbe: Milosrdnice (1872. g.) i
Klanjateljice (1879. g.).
Na
poziv tamošnjeg biskupa, o. Pfanner je g. 1880. je sa skupinom braće otputovao
prvi puta u Južnu Afriku, a 28.5.1883. konačno je napustio "Mariju
Zvijezdu". Godine 1885. izabran je u južnoafričkom samostanu
"Marianhill", kojega je osnovao, za opata. Umro je u Africi
24.5.1909. u 84 godini života. U tijeku je proces za njegovo proglašenje
blaženim.
Otac
Franjo je osnivač Kongregacije misionara iz Marianhilla, koja danas djeluje
širom svijeta.
O
svom boravku u Bosni otac Pfanner je 1873. napisao krajnje zanimljivo pismo
bratu trapistu Ivanu.
Samostan Marija Zvijezda, 18. 3. 1873.
AD
Dragi brate u Kristu Ivane,
Epistolu ovu šaljem u bisagama
diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja
će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda.
Evo su nepune četiri godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u
mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to
učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan.
Istini za volju, udaljeni smo sat hoda
od grada na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su
lijeni, pa kada odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno
saznamo i to preduhitrimo. Grad, u koji odlazim samo po nužnoj potrebi, turski
je, ali ima i neke europske značajke. Unatoč Sultanovu odobrenju da kršćani
ovdje zemlju slobodno kupovati mogu, i unatoč razvijenoj trgovini, u čemu
prednjači pravoslavni ortodoks Tomo Radulović, na jedvite jade nekih 100 jutara
od narečenog Radulovića otkupismo. U prvi mah tražio je za zemljište na desnoj
obali rijeke Vrbas (sa 400 hrastovih i 400 stabala šljive) čak tri hiljade
dukata. Brate Ivane, ti poznaješ moju upornost; natezali smo se, uz Konzulovu
pomoć, do pola noći, a onda gospodin Tomo, neka mu Svevišnji udijeli svaku
milost, napokon spusti cijenu na 1400 dukata.
Moram spomenuti i da sam, na kupljenoj
zemlji, sva stabla znakom svojim obilježio u nazočnosti Konzula i
kmetova-katolika ovdašnjih: Ilije i Nikole Bilića i Mijata Janića. (Ne zaboravi
se vratiti na onih podcrtanih 400 stabala šljiva !). Sam Bog znade kroz šta smo
prolazili začinjući na pustoj livadi samostan! Ipak, nakon rezignacije življa
ovdašnjeg (muslimana, pravoslavnih, ali neka im Bog oprosti – i katolika)
dosljedno prakticiranje devize našega Reda “Ora et labora!” (“Moli i radi”),
uzdržanost u jelu i cjelodnevna šutnja, priskrbili su nam, Bogu hvala, i opće
poštovanje ne samo prostoga puka-kmetova (bez razlike u vjeri) nego i Vlasti
službene. Sada na nas gledaju kao na “derviše”, a to su pripadnici
muhamedanskih sektii, koji uživaju velik ugled.
Podigosmo, dakle, samostan, ali nije
nam bilo dopušteno zvoniti. Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika
suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom
se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema
svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši
banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu
Boga moliti – ali pri tome moramo i zvoniti.
Turci držahu kako smo pobožni
“derviši” koji osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše
“dok kiša ne padne”. I Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju
otposla. Istini za volju – trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa
tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava
kišu dovabila.
I Muhamedanci su, nakon toga,
samostanu dolazili, klanjali nam se i uzvikivali “Mašallah!” A to je znak
udivljenja i na turskome znači: “Kad Bog hoće (to i bude)!” Zvonismo još dugo
poslije toga, a njima to nije smetalo.
A sada da ti, brate Ivane, objasnim
ono o šljivama.
Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u
ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi
piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u
cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i
katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri
vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije
lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne
možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i
nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi
najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju).
Ili, nakon sudaranja sa stablima koja
su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije.
Muka je to velika jer ovdje šljive
uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na
način kako se to u svijetu radi. Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma
prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu
okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi,
ispadaju zubi, napada kostobolja.
Vidjevši tu muku i propast, odlučim
podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i
hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili
seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio,
lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i
otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i
kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se
oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene
dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam
razglasio da ću sve viškove otkupiti.
Niko sretniji od mene kada sam
prošloga listopada i studenog zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri
mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu
sušnicu. Minula je Nova godina, stigao siječanj, snijeg je cijeli kraj gotovo
zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja
zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa
provalila i još jedan opći potop nastao! Hulio sam u sebi, a sada nastavljam
perom. Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose
darove. Neko mlijeko, neko kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napit li svježe
ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao
vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji
biti!
Sklopljenih ruku zaustih se obratiti
Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku
poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no
on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: “Neka Bog blagoslovi pater Vranju
i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok
vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je
do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas prosvijetlili
da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja
i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I
bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem
premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom
blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!”
Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi!
Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi!
Na koncu, sve što sam mogao učiniti
bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije.
Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je
onda tek bilo jad naš vidjeti! Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj
crkvi. O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima,
a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati
na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu.
Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem veljače počelo popravljali.
Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj
misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda nestrpljivo
jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski, bez
razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima).
Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju.
Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek. Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju.
Moli za nas koji smo ovdje, u
sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi
da istrajemo na svome križnome putu!
Moli i za ove nesretnike koji, osim u
Boga, vjeruju još samo u rakiju…
Tvoj brat u Kristu Franjo
Nema komentara:
Objavi komentar