Wall Street
Journal: Znanstvenici vjeruju da Bog postoji! Evo dokaza …Po čemu je hipoteza o
stvaranju tih idealnih uvjeta od strane više inteligencije lošija od vjerovanja
da se Zemlja pogodna za život slučajno pojavila?
Godine 1966.
časopis “Time” objavio je na naslovnoj strani članak u kojem je postavio
pitanje: “Je li Bog umro?”
Mnogi su se
složili s tada vrlo kultiviranim shvaćanjem da je Bog zastario i da u tumačenju
Svemira s razvojem znanosti ima sve manje potrebe za “Bogom”. Međutim, ispostavilo
se da su glasine o smrti Boga preuranjene. Najviše iznenađuje činjenica da su
najnoviji argumenti u korist njegovog postojanja pojavile na krajnje
neočekivanom mjestu – iznijela ih je sama znanost.
Kronika je
sljedeća. One iste godine kada je “Time” objavio poznati članak, astronom Karl
Sagan izjavio je da postoje dva značajna kriterija za postojanje
izvanzemaljskog života. Mora postojati odgovarajuća zvijezda, a planeta pogodna
za život mora nalaziti na pravilnom razmaku od nje. Uzimajući u obzir da u svemiru
ima otprilike oktilion planeta (to je jedinica s 27 nule), onda u njoj treba da
ima oko septiion (jedinica s 24 nulom) planeta pogodnih za život.
Sa takvim
iznimnim šansama za uspjeh, cijeli set krupnih i skupih privatnih i državnih
projekata za otkrivanje izvanzemaljskih civilizacija, koji je bio aktiviran
tijekom 1960.-ih, morao je s velikom vjerojatnošću i vrlo brzo donijeti bar
nekakav rezultat. Pomoću široke mreže radio teleskopa, znanstvenici su slušali
svemir u potrazi za signalima koji liče na šifriranu informaciju i nisu
slučajni. Ali, godine su prolazile, a šutnja svemira bila je kao i ranije
zaglušujuća. Kongres SAD je 1993. ukinuo financiranje programa za otkrivanje
izvanzemaljskih civilizacija, ali su traganja nastavljena na račun privatnih
sredstava.
Prema stanju
za 2014. znanstvenici su otkrili nulu nakon koje nema ništa.
Što se
dogodilo? Kako su naša saznanja o svemiru povećavala, počeli smo shvaćati da je
za život neophodno neusporedivo više faktora nego što je Sagan smatrao. Njegova
dva parametra povećana su na 10, zatim na 20, a onda na 50 puta.
Broj planeta
pogodnih za život razmjerno se smanjio – do nekoliko tisuća i taj broj je
nastavio da se smanjuje.
Taj problem su priznali čak i aktivni poklonici traganja za vanzemaljskim
civilizacijama. Peter Schenkel napisao je 2006. članak za časopis “Skeptical
Inquirer”, u kojem je istaknuo: “U svjetlu novih otkrića i analitičkih
zaključaka, bilo bi umjesno da amortiziramo pretjeranu euforiju … Mi treba
mirno priznati da su ranije procjene … već danas neodržive “.
Broj
parametara nastavljao je, dakle, da se povećava, a broj planeta – pretendenata
smanjio se do nule, a zatim još niže. Drugim riječima, u svemiru je postojanje
planeta pogodnih za život postalo nemoguće, uključujući i našu. Teorija
vjerojatnosti govori da mi ne trebamo postojati.
Danas
postoji oko 200 poznatih kriterija za postojanje izvanzemaljskog života na
drugim planetima, a potencijalno naseljena planeta mora odgovarati svakom od
njih bez izuzetka, inače – raspast će se sav sustav.
Kad blizu nas ne bi postojala tako velika planeta kao što je Jupiter, koji
silom gravitacije udaljava od nas meteorite, njih bi padalo na Zemlju tisuću
puta više. A u svemiru postoji nevjerojatno malo šansi za postojanje života.
Ipak, mi smo
ovdje i ne samo da postojimo nego i govorimo o postojanju. Kako to objasniti?
Da li je tako idealna podudarnost svih mnogobrojnih parametara slučajna?
U kojem
trenutku znanost može argumentirano priopćiti da mi ne možemo biti rezultat
slučajnog stjecaja okolnosti?
Po čemu je hipoteza o stvaranju tih idealnih uvjeta od strane više
inteligencije lošija od vjerovanja da se Zemlja pogodna za život slučajno
pojavila? Ali, ni to još uvijek nije sve.
Ono precizno podešavanje koje je neophodno za postojanje života na planeti nije
ništa u usporedbi s preciznim podešavanjem za postojanje samog svemira. Na
primjer, danas astrofizičari znaju da su vrijednosti četiri uzajamne
interakcije gravitacijske, elektromagnetske, a također jake i slabe atomske
interakcije uspostavljene za manje od milijuntog dijela sekunde nakon “Velikog
praska”.
Promijenite
makar i jednu vrijednost i svemir neće moći
postojati. Recimo, ako bi se odnos između jake atomske interakcije i
elektromagnetske interakcije promijenio makar i za neznatan dio neznatnog
dijela, bar za 1/100 000 000 000 000, na nebu se ne bi pojavile nikakve
zvijezde. Kao i nikakvo nebo. Možemo se
samo čuditi.
A sada pomnožite taj jedan jedini parametar sa svim ostalim neophodnim uvjetima
i šanse za postojanje planeta smanjiće se astronomskom progresijom. Tako će
ideja da se sve “jednostavno dogodilo” biti u suprotnosti sa zdravim razumom.
Ispostavit će se da smo bacili novčić 10 kvintilion puta i da smo svaki put
dobili “pismo”. Događa li se tako?
Astronom
Fred Hall koji je smislio termin “veliki prasak”, rekao je da su ti podaci
ozbiljno pokolebali njegova ateistička uvjerenja. Kasnije je napisao:
“Interpretacija tih činjenica na temelju zdravog razuma govori da se super-inteligencija
samo igra fizikom, a također i kemijom i biologijom … Cifre proračuna na
temelju tih podataka toliko ošamućuje da mi se takav zaključak čini neospornim”.
Fizičar-teoretičar Paul Davis rekao je da je “dokaz racionalnog plana
zadivljujući”, a profesor s Oxforda, John Lennox: “Što više saznajemo o našem
svemiru time hipoteza o postojanju Tvorca, kao objašnjenje uzroka našeg postojanja,
postaje sve uvjerljivija”.
Svemir je
najveće čudo svih vremena. To je čudo nad čudima, koje neminovno, svom snagom
sjaja zvijezda ukazuje na postojanje nečega – ili Nekoga – osim samog svemira.
