Advent ili Došašće

Prvi dio crkvene ili liturgijske godine zove se Božićno doba. Središte tog vremena je blagdan Isusova rođenja, Božić. Priprava za blagdan Božića zove se Advent ili Došašće.

Samo značenje riječi advent dolazi iz latinske riječi „ advenire „ što znači „ dolazak „. Čekamo dakle, dolazak Isusa Krista u naš svijet.

Biskup Perpetuus iz Toursa 490. godine službeno je proglasio Došašće pokorničkim vremenom u franačkoj crkvi naređujući tri dana posta svakog tjedna od 11. studenog, blagdana svetog Martina, do Božića. Ovo četrdesetodnevno vrijeme posta, slično korizmi, originalno se nazivalo – Četrdesetodnevni post Svetog Martina. Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena.

Vrijeme Došašća Rimske liturgije, koja se razvila stoljeće nakon one franačke crkve, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. Kada je crkva ujedinila liturgijsko vrijeme, nepokornička priroda rimskog došašća bila je u sukobu s dužom i pokorničkom praksom franačke crkve. Kompromis je postignut u 13.stoljeću, a kombinirao je post i pokornički karakter galskog običaja s misnim tekstovima i kraćim četverotjednim ciklusom rimske liturgije. Liturgija Došašća ostala je nepromijenjena sve do Drugog vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizme i vremena došašća.

Benediktinac Anselm Grun kaže da Crkva o tom Isusovu dolasku govori na trojak način: o Isusovu dolasku njegovim rođenjem prije 2000 godina, o Kristovu dolasku u našu nutrinu danas i o Njegovu dolasku u slavi na kraju vremena.
Mistici govore da Bog dolazi u svakom trenutku. Pitanje je primjećujemo li Njegov dolazak ili smo previše zaokupljeni sobom i ne čujemo Njegove tihe poticaje u našim srcima. Ako smo u dodiru sami sa sobom, „ kod sebe, doma „ onda ćemo čuti Njegovo kucanje i pustiti ga da uđe u naše srce – navodi Anselm Grun u svojoj knjizi „Božić – Slavljenje novog početka „.

Vrijeme došašća nas poziva upravo da dođemo k sebi da bi Krist mogao doći k nama, u svakom trenutku, ali i na kraju vremena u svojoj slavi, da ostvarimo cilj svoje čežnje – život vječni.

Došašće počinje nedjeljom koja pada između 27. studenog i 3. prosinca (nedjeljom koje je najbliža blagdanu svetog Andrije). Došašće obuhvaća puna tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića.

Prvu nedjelju karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, a četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.
Liturgijska boja u došašću je ljubičasta (kao u korizmi), iako vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem.
U misi se izostavlja himan „ Slava „, da bi taj tipično božićni himan („ Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje” ) jače odjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja.

Nekada je došašće bilo obilježeno postom u određene dane, a Badnjak postom i nemrsom. Danas nema više tih obveza, ali nema ni zabrane. Crkva u vrijeme došašća skreće pažnju na slušanje i razmatranje riječi Božje i na djela ljubavi prema bližnjima. Kvatre u drugom tjednu došašća uvijek su igrale posebnu ulogu u pripravi za Božić.

Na mnogim mjestima, pa i crkvama susrećemo adventski vijenac, kao obilježje došašća. On nije liturgijski propisan, ali sadrži u sebi određenu simboliku. Vijenac je već u antikno doba predstavljao znak pobjede i časti, te je stavljan na glavu pobjednika. Adventski vijenac je znak iskazivanja počasti Gospodinu koji dolazi. Kad On dođe u svojoj slavi, pripada mu pobjednički znak vijenca.

Adventski vijenac ima četiri svijeće. Svake nedjelje pali se slijedeća svijeća tako da se iščekivanje Božića pojačava i rastućim brojem gorućih svijeća. Ali broj četiri je i simboličan broj (četiri elementa, četiri pravca svijeta, četiri evanđelista, četrdeset godina putovanja Izraelskog naroda kroz pustinju, četrdeset dana Isusovog posta...)

Četiri tjedna priprave za Božić simboliziraju vrijeme čekanja na preobrazbu. To je vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i činimo djela pokore, kako ne bi strepili od drugog dolaska Isusa Krista, kada će doći suditi žive i mrtve, već ga iščekivali u miru i radosti.

Kod Hrvata došašće je uvijek imalo posebno obilježje, koje se očituje i u raznim narodnim običajima. Ponekad ti običaji imaju i pretkršćanske poganske oznake, ali su mnogi od tih običaja  „ pokršteni“. U nekim hrvatskim katoličkim krajevima došašće je započinjalo s danom sv. Katarine, 25. studenoga, kada su prestajale svadbe, igre, sijela, itd.

Poseban je odlazak na mise zornice, koje su također  smatrane nekom vrstom pokore, jer je trebalo ustati vrlo rano u hladna zimska jutra. I danas kada je vjernicima kud i kamo lakše i brže doći do crkve, ovaj običaj se , hvala Bogu, održao u našem narodu. U predbožićno vrijeme na dane  sv. Barbare (4. XII.), sv. Nikole (6. XII.), sv. Lucije (13. XII.), sv. Tome (nekada 21. XII.) i Badnjak (24. XII.) povezani su mnogi običaji došašća kod Hrvata katolika koji se čuvaju , hvala Bogu i dan danas. 

Ono što možemo posebno biti ponosni jesu adventske i božićne pjesme na narodnom jeziku. Malo koji narod ima takav lijep repertoar kao Hrvati.