O đakonicama

Od II Vatikanskog koncila počelo se doduše stidljivo spominjati o mogućnosti ređenja žena. Rimska kurija pod vodstvom pape Pavla VI i Ivana Pavla II nije ozbiljno ni razmatrala ovu mogućnost. Pojavkom nekih pokreta , poglavito u SAD, o ređenju žena za svećenice , papa Ivan Pavao II , 1994 godine izdaje apostolsko pismo Ordinatio Sacerdotalis , u kojemu potvrđuje da “Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama”, pozivajući se na Isusov odabir samo muških učenika za službu dvanaestorice apostola. Nakon toga , diskusija o ovom pitanju je javno zamrla, a svaki svećenik ( ! ) koji je zaredio neku ženu za svećenicu , bio bi automatski ekskomuniciran. I ne samo to , Greg Reynolds, svećenik iz Melbournea, koji je „samo“ propovjedao , i zalagao se za ređenje žena , 2013 godine , dobiva direktno iz Vatikana obavijest o ekskomunikaciji !

Još 2001 godine talijanski teolog Severino Dianich ocjenjuje da bi žene mogle biti imenovane kardinalima i sudjelovati u izboru pape. Dianich podsjeća da karadinalski rang u Katoličkoj crkvi nije sakrament reda te nije ni isključivo povezan s biskupskom ili svećeničkom službom. Za razliku od svećeništva ili papinstva, ne pripada ni Isusovoj ostavštini, već je uveden mnogo kasnije. Postoji i mogućnost da se u slučaju ustanovljenja ženskog đakonata i đakonese imenuju kardinalima. Poznato je da su mnogi laici u prošlosti bili imenovani kardinalima, ali to je druga tema.

Izborom pape Franje za nadpastira katoličke crkve, počinje se opet spominjati mogućnost služenja žena za oltarom. Doduše ne spominju se direktno svećenice , već se počelo raspravljati o „staroj“ službi đakonese . Možda je bolji izraz đakonica ?

Mnogi pobornici uvođenja službe đakonice citiraju svetog Pavla iz Poslanice Rimljanina : „Preporučujem vam Febu, našu sestru, đakonicu crkve iz Konhreje. Primite je u Gospodinu kako dolikuje svetima i priskočite joj u pomoć u svemu što od vas ustreba jer je i ona bila zaštitnicom mnogima i meni samomu.

Pozdravite Andronika i Juniju, rodbinu moju, i moje drugove u sužanjstvu koji su znameniti među apostolima, koji i prije mene vjerovaše u Krista.“ Rim , 16: 1-16 .

Đakonise su kao zasebna služba u Crkvi proizašle iz nužde, kao i đakoni. Blizak život zajednice rane Crkve zahtijevao je da određene usluge karitasa i gostoljubivosti budu pružene ženskim članicama zajednice, usluge za koje je, zbog pristojnosti, bilo prikladnije da ih vrše druge žene: posjećivanje siromašnih i bolesnih, priprema za krštenje i pripomoć u samim obredima (koji su uključivali potpuno uranjanje i pomazanje tijela), čuvanje crkvenih vrata, koja su sa strane bila rezervirana za žene; itd. Nije baš bilo moralno a ni dolično da svećenik ili biskup sudjeluje u krštenju odraslih djevojaka i žena , kada se zna, da su se krštenja u mnogim biskupijama nekada obavljaja uranjanjem cijelog tijela u vodu.

Čini se da su  prvoj Crkvi đakonice imale su sljedeće dužnosti:

 1) pripremale su žene za krštenje, poučavajući ih postupcima i odgovorima za vrijeme krštenja i ponašanju poslije krštenja;

2) pomagale su svećenstvu pri samom krštenju žena;

3) izvršavale su naloge biskupa prema ženama, posjećujući bolesne i siromašne;

4) stojeći kraj vrata crkve razmještale su žene koje dolaze i pratile njihovo ponašanje za vrijeme bogoslužja.

Prvi Nicejski sabor 325 godine u točki 19 kaže : „ Žene đakonice ima se smatrati laicima“ .  Na Kalcedonskom saboru 451 godine, đakonice se spominju samo u kontekstu dobi , te je donesena odluka : „da đakonese moraju imati najmanje 40 godina“. Od 11 . stoljeća u Istočnoj Crkvi đakonise su ukinute i potisnute  dolaskom monahinja. Na Zapadu đakonice već prije gube na značaju i nestaju iz crkvenih događanja.

Na susretu sa  više od 900 čelnica svjetskih zajednica katoličkih redovnica, koje su ga, između ostalog upitale zašto Crkva ne dopušta ženama pravo na službu đakonata , u svibanj 2016.godine papa je ostavio mogućnost osnivanja povjerenstva po pitanju đakonica.

Već u kolovozu ove godine tiskovni ured Vatikanu javlja : »Nakon žarke molitve i zreloga promišljanja Njegova Svetost (papa Franjo) odlučila je osnovati Komisiju za proučavanje đakonata žena«,. Komisija je sastavljena od šest muških članova i šest žena, plus predsjednik, tajnik Kongregacije za nauk vjere nadbiskup Luis Francisco Ladaria Ferrer. Dakako, svi su članovi ugledni profesori i istraživači na području teologije, kršćanske literature i Svetoga pisma. Jer komisija će se baviti pitanjem đakonata žena, a »posebno glede prvih razdoblja Crkve«.

Već prije je prema izričitoj želji Svetoga Oca Franje, Zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu objavio  novi dekret na svetkovinu Srca Isusova, s kojim se slavlje sv. Marije Magdalene, dosada obvezni spomendan, uzdiglo na razinu blagdana u Općem rimskom kalendaru. Datum proslave se ne mijenja – ostaje 22. srpnja . Očito je papa Franjo htio dodatno dati na važnosti žena u Crkvi.

Naš teolog Anton Šuljić kaže : „Doktriralni razlozi protiv ređenja žena ne postoje, oni su tradicijski. Dakle, oni se osnivaju na tradiciji da je Isus uza sebe imao muškarce, apostole, a da nije imao apostole i žene". Međutim , papa Ivan Pavao II u već narečenom Ordinatio Sacerdotalis u trećem poglavlju piše :“ Nadalje, činjenica da Blažena Djevica Marija, Majka Božja i Majka Crkve, nije primila niti misiju vlastitu  apostolima, niti ministerijalno svećenstvo jasno pokazuje da ne-pripuštanje žena u svećenički red ne može značiti da su žene manjeg dostojanstva, niti se može tumačiti kao njihovo diskriminiranje. Prije bi to trebalo gledati kao vjerno obdržavanje plana kojega moramo pripisati mudrosti Gospodara svemira.“

U ovu raspravu uključili su se mnogi , a posebno pseudoljevičari, gender ideolozi , vrli liberali koji nemaju veze sa vjerom a kamo li sa katoličkom crkvom. Oni se mahnito zalažu da ređenje žena . Baš se pitam , zašto ?