Popis papa koji su se odrekli službe

Nerazjašnjeno

1.    Sveti Pocijan

2.    Sveti Marcelin

3.    Liberije

4.    Ivan XVIII

5.    Slivestar III

Nekanonski

1.    Benedikt V

2.    Benedikt IX

3.    Grgur VI

Kanonski

1.    Sveti Celestin V

2.    Grgur XII

3.    Benedikt XVI

U Liberijanskom katalogu  nepoznati autor se koristi radovima svetog Hipolita rimskog koji je podnio mučeništvo 235 godine. Iako je nepouzdan , ovaj katalog je značajan za prva stoljeća života kršćana u Rimu.

Nerazjašnjeno :

Sveti Poncijan ( 230-235) je prognan  od strane Rimljana na Sardiniju, ali  kako navodi  „Catalogus Liberianus“,  odrekao se papinske službe , kako bi mogao biti izabran novi papa umjesto njega, jer je očito pretpostavljao da se više nikada neće vratiti u Rim. Tako je i bilo. Umro je mučeničkom smrću 28 rujna 235 godine. Doduše , njegov nasljednik Anter je izabran za rimskog biskupa tek nakon Poncijanove smrti , i to 21 studenog 235 godine.

Sveti Marcelin ( 296-304) stradao je za vrijeme velikih progona kršćana pod carem Dioklecijanom.  Za njega nije bilo pouzdanih podataka zašto se navodi kao papa koji se odrekao službe. Po nekim starim piscima zamjera mu se što je rekao optuženim kršćanima da se poklone poganskim bogovima , te da se naknadno pokaju. Što više da je to i sam učinio. Međutim , podnio je mučeništvo  26 travnja 304 godine i pokopan je groblju Via Salaria, gdje je pokopana i sveta Priscila. Do 1969 godine bilo je u općem Rimskom kalendaru. Važno je naglasiti , da iza Marcelina slijedi interregnum od četiri godine. Tek u srpnju 308 godine za papu će biti izabran sveti Marcel I.

Liberije (352-366) je bio prognan od strane cara Konstancija II zbog prijepora oko progonstva svetog Anatazija.  Neki pisci smatraju da se odrekao službe 356 godine, jer je car postavio antipapu Feliksa II. Međutim , u Rimu antipapa Feliks II nikad nije bio prihvaćen, a neki tvrde da je papa Liberije zadržao svoj ured . Nakon smrti cara Konstancija II 361 godine, Liberije je opet aktivan u prepisci i kontaktima sa istočnim episkopima. Umro je 26 rujna 366 godine.

Ivan XVIII (1004-1009) je abdicirao 1009 godine, povukao se u samostan i nakon mjesec dana u njemu je i preminuo. Nejasno je iz povijesnih izvora , je li to napravio dragovoljno ili pod prisilom.

Slivestar III ( 1045 ) je bio papa samo mjesec dana. To je bilo nesretno vrijeme,za  možda najgoreg pape u povijesti Crkve , Benedikta IX, koji je bio papa u tri navrata. Po nekim povjesničarima , Silvestar se vratio u svoju biskupiju Sabinu , ali je i od tamo protjeran u samostan  i  lišen biskupstva . Za  njegovu smrti navodi se 1065 ili 1066 godina.

Nekanonski :

Benedikt V ( 964 ) svrgnut i protjeran od strane cara Otona I., koji je instalirao svoga kandidata Lava VIII, najprije kao antipapu , a 965 godine kao papu. Benedikt V je umro u srpnju 965 godine u Hamburgu. Njegovo tijelo je kasnije preneseno u Rim , ali je ostalo nepoznato gdje je pokopan.

Benedikt IX ( 1032 -1044; 1045 ; 1047-1048 ), bio je najmlađi izabrani papa u povijesti, sa 20 godina, jedini koji bio papa u tri navrata i jedini koji je prodao papinstvo. Suvremenici ga opisuju kao sablazan za Crkvu. Nakon skandaloznih događaja oko njega , 1048 godine bio je prinuđen odreći se papinstva , a 1049 godine bio je ekskomuniciran od pape Damaza II.

Grgur VI ( 1045-1046 ), faktički je postao papa kupujući službu od već spomenutog Benedikta IX. Za Grgura VI , koji je bio kum Benediktu IX, suvremenici tvrde da je to uradio zbog sprječavanja daljnjih sablazni na Petrovoj stolici. Iako je priznao na Sinodi u Sutri , na kojoj je sudjelovao i car Henrik III, da isplatio poveću sumu novca Benediktu IX, samo zato da ga makne iz Rima, ipak je i on bio optužen za simoniju i bio je prisiljen dati odreknuće od službe. Grgur VI umro je u Kolnu 1048 godine. Ipak počast mu je odao svetac  Hildebrand od Sovana, koji je uzeo Grgur VII , prozvan Veliki i koji je surađivao sa Grgurom VI.

Kanonski  :

Sveti Celestin V  ( 1294 ) bio je papa svega šest mjeseci. Rođen je kao Petar Angelerio, a zvan je i Morone. Nakon dvogodišnje nemogućnosti da se izabere novi  papa, nekolicina kardinala je odlučila ponuditi tu čast Petru , koji je živio na glasu svetosti. Iako je odbijao preuzeti papinsku službu, pa čak i kanio pobjeći, na zamolbu kralja Napulja ipak ju je prihvatio. Njegovo nesnalaženje u kuriji i političko neiskustvo, doveli su do njegove kanonske odredbe po kojoj se papa može odreći službe , po vlastitoj savjesti . Nakon objave tog dekreta , samo tjedan dana kasnije , 13 prosinca 1294 godine odrekao se službe i vratio u samostan. Međutim , njegove nevolje su  započele , kada je za papu izabran Bonifacije VIII, koji se bojao da njegovi neprijatelji ne iskoriste papu emeritusa Celestina V protiv njega.  Bonifacije VIII, je zatvorio Celestina V koji je preminuo 19 svibnja 1296 u zatočeništvu. Kanoniziran je svega 17 godina kasnije.

Grgur XII  ( 1406-1415) , papa koji je svojim odreknućem od službe završio „Zapadnu shizmu“. To nesretno vrijeme za Crkvu počelo je izborom Urbana VI za papu. On je u 1378. naslijedio Grgura XI. To je bilo doba velikog utjecaja francuskih kardinala na Crkvu, no Urban VI. je odlučio favorizirati talijanske kardinale. Francuski kardinali, njih 13 napustilo je Rim i proglasilo izbor Urbana za papu ništavnim jer »izbor nije bio slobodan nego u strahu«. U rujnu 1378. izabrali su svoga papu, zapravo protupapu Klementa VII. čime je započelo razdoblje zapadne shizme koja je dokinuta 1415. odreknućem Grgura XII. od papinske službe (bio je posljednji prije Benedikta XVI. koji je to učinio) i to za dobro Crkve, odnosno njeno ponovno ujedinjenje. Veliku zaslugu u okončanja Avinjonskog progonstva imala je i sveta Katarina Sijenska, koja je nagovorila papu Grgura XI na povratak u Rim. On je umro 1378 godine i došlo je do uličnih nemira i prosvjeda u Rimu, jer se narod bojao da će za papu opet biti izabran Francuz. Većina kardinala jesu bili Francuzi, ali jedan suvremenik događanja doslovno piše :“ Pod pritiskom rimske rulje, kardinali su izabrali za papu Talijana Bartolomea Prignana, koji je uzeo ime Urban VI.“ Crkva se našla u velikim problemima, jer su obojica papa izabrana od legitimnih prelata Crkve, tj. kardinala. Kad je izabran za papu 1523 godine Guilo de Medici, je uzeo ime Klement VII, tako da je jasno dao do znanja da je njegov prethodnik istog imena bio nezakoniti papa. Došlo je do podijele i među kraljevstvima u Europi. Avinjonskog protupapu su podržavali : Francuska, Španjolska, Škotska, Kraljevstvo Napulja….a Urbana VI : Danska, Engleska, Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo, Irska, Poljska itd.  Zbog te podrške zaživjela su dva sjedišta Crkve, tako da su Urbana VI u Rimu naslijedili Bonifacije IX, Inocent VII i na kraju Grgur XII koji je ne htijući samo čast i vlast nego jedinstvenu Crkvu, započeo i okončao bolni raskol. U Avignonu , Klementa VII, naslijedili su Benedikt XII i Aleksandar V . Sabor u Pizi održan 1409 godine, nije riješio ništa, štoviše produbio je podjele kad se za vođu nametnuo protupapa Ivan XXII, kao treći „papa“ u istom trenutku. Konačno , u Constanzi  od 1414 do 1418 godine, održava se sabor na kojemu Grgur XII, inače zakoniti papa, objavljuje odreknuće od službe za dobrobit Crkve. Ivan XXII je bačen u tamnicu a Benedikt XII iz Avignona je svrgnut. Za jedinog i kanonskog papu izabran je Oddone Collona iz Rima, 11 studenog 1417 godine, na blagdan svetog Martina, pa je on uzeo ime Martin V. Na tom Koncilu je određeno, da izbor pape i njegov pontifikat ne može osporiti nitko, a jedino papa, sam i bez prisile može proglasiti vlastito odreknuće od službe. To pravo je od tada „iskoristio“ jedino papa Benedikt XVI, 2013 godine. Papa u miru, Grgur XII, preminuo je 18 studenog 1417 godine.

Benedikt XVI  ( 2005-2013). O odreknuću Benedikta XVI je napisano toliko toga , da ne treba posebno išta spominjati, osim da živi u samostanu u Vatikanu i da se posvetio molitvi, kontemplaciji i pisanju.