Prvog papu, Svetog Petra, izabrao je sam Isus Krist da
predvodi Crkvu.
Prvi su pape, sve do pape Bonifacija II. (530. – 532.), birali
sami svoje nasljednike.
Priznanjem kršćanstva, svjetovni vladari počinju utjecati na izbor
papa, tako su bizantski carevi zadržavali „pravo“ o
potvrđivanju izbora pape.
Papa Bonifacije III. 607. godine uvodi pravilo da se izbornici
smiju sastati za izbor novog pape tek tri dana nakon pokopa starog pape.
Na sinodi 769. godine ( papa Stjepan III od 767. –
772. ) je odredio da papa može biti samo svećenik ili đakon, a
ljudima izvan svećenstva je zabranjeno sudjelovanje u izboru.
Ovo pravilo je uzrokovalo veliko negodovanje rimskog plemstva ,
pa je papa Nikola I. Veliki (857. – 867. ) godine 862. vratio
pravo sudjelovanja na izboru rimskim vlastelinima.
Za najveću promjenu u načinu izbora pape tog razdoblja zaslužan je
papa Nikola II. (1058. – 1061. ), koji je odredio da se prilikom izbora
novog pape kardinali moraju najprije odlučiti o mogući kandidatima. On je
odlučio i da se izbori mogu održati bilo gdje, ukoliko to nije moguće u Rimu.
Na 10. ekumenskom sinodu ( ili II. Lateranski sabor ) 1139.
godine, papa Inocent II je odlučio da su za cjelokupan izbor
pape ovlašteni su isključivo kardinali,
Za vrijeme pontifikata pape Aleksandra III. ( 1159. – 1181. )
odlučeno je, da se novi papa bira dvotrećinskom većinom. ( III. Lateranski
sabor, 1179. g. )
Zbog toga, što kardinali nisu mogli postići dvotrećinsku većinu,
Crkva je u XIII stoljeću bila dvije godine i devet mjeseci bez pape. Kako
se to više ne bi dogodilo, na sinodu u Lyonu odlučeno je, da se izbornici
moraju sresti nakon deset dana od smrti prethodnog pape i to u gradu gdje je
ovaj umro ( II. Lionski koncil 1274.) Osim toga odlučeno je da kardinali ne
smiju imati dodira s vanjskim svijetom tijekom izbora pape. Te odluke se
smatraju i začetkom konklave, tj. praksom da se kardinali izbornici do izbora
zaključavaju u zgradu u kojoj se provodi izbor.
Tijekom raznih i mnogobrojnih pontifikata u povijesti Crkve, bilo
je u izboru pape mnogo promjena pravila izbora, ali temeljni su ostali isti (za
pape su birani samo svećenici ili biskupi, a kasnije samo kardinali ).
Posljednja pravila je dopunio i dogradio papa Ivan Pavao II. U
važećoj Konstituciji »Universi dominici gregis« iz 1996.
godine pravo izbora pape pripada Kardinalskom zboru, izuzimajući one kardinale
koji na dan smrti pape navršavaju 80. godinu. Također je određeno da broj
kardinala-izbornika ne može biti više od 120. Prema toj konstituciji poslije
30. kruga, ako i dalje ne bi postojala dvotrećinska većina, dovoljna je bila
samo natpolovična većina za izbor pape.
Ova pravila nadopunio je papa Benedikt XVI, glede početka
konklava, jer one nisu mogle započeti prije pokopa umrlog pape i to, na
određeni dan, ne prije 14. a ni poslije 20. dana nakon smrti. Benedikt XVI, je
promijenio ovo pravilo iz jednostavnog razloga – on se odrekao službe i
dopustio da se konklave održe čim stignu SVI kardinali –izbornici u Rim. Isti
papa je opet uveo da je potrebna 2/3 većina glasova kardinala-elektora,
bez obzira na broj glasovanja.
Pravilo pape Ivana Pavla II, svojom apostolskom vlašću
„prekršio „ je papa Franjo, jer na konzistoriju održanom 14. veljače
2015, broj kardinala izbornika popeo se na broj 125., no ne zadugo jer su
uskoro neki navršili kanonsku dob za sudjelovanje u konklavama.
Nema komentara:
Objavi komentar