Liturgijskim ruhom naziva se gornja odjeća koju odijevaju
službenici Crkve u prilikama bogoslužja, podjele sakramenata i blagoslova,
procesijama i drugim prigodama.
U ranom razdoblju Crkve, sve do 4. stoljeća liturgijsko ruho bilo
je po obliku i ukrasima jednako svjetovnom ruhu, osim što je bilo izrađeno od
kvalitetnijeg materijala i uščuvanije. Nakon 4. stoljeća svjetovna se odjeća
počinje mijenjati,dok crkveno ruho ostaje jednako.
U razdoblju do 9. stoljeća razvijaju se najvažniji dijelovi
liturgijskog ruha, te dolazi do njegova jasnog odvajanja od svjetovne odjeće,
te do uvođenja posebnog blagoslova ruha namijenjenog liturgiji.
Od 9. do 13. stoljeća završen je razvoj ruha – misnica se
isključivo koristi za misna slavlja, formirano je i pontifikalno ruho, a
najznačajnija je pojava biskupske mitre.
Od 14. stoljeća do danas promjene liturgijskog ruha vezane su uz
njegovo obredno značenje, te uz izbor materijala i ukrašavanja. U ovom se
razdoblju javlja potreba za što bogatijim materijalima i ukrasima, te donekle
za promjenom oblika zbog veće praktičnosti pri vršenju obreda. Blagoslivljanje
liturgijskog ruha isključivo je pravo biskupa.
Razna simbolička značenja koja se vežu uz liturgijsko ruho
javljaju se u 9. stoljeću, te ostaju tema rasprava sve do danas. Nekoliko je
različitih tumačenja te simbolike, od toga da ruho predstavlja moralne i
svećeničke vrline onog tko ga nosi do toga da predstavlja samog Krista, Njegove
dvije naravi, Njegov nauk, te Njegovu vezu s Crkvom. U 13. stoljeću vjernički
puk sam pridaje još jedno simboličko značenje, ono Kristove Muke i Smrti gdje
svaki dio ruha predstavlja različite dijelove Kristove odjeće, lanaca,
itd. Tako primjerice, misnica predstavlja Kristov jaram i znak je sveobuhvatne
kršćanske ljubavi.
Ono što prvo primjećujemo kod liturgijskog ruha je njegova boja.
Crkva određuje da u određenim dijelovima liturgijske godine samo ruho, kao i
sve što urešava oltar mora biti određene boje.
Tih liturgijskih boja je pet: bijela, crvena, zelena, ljubičasta i
crna.
Definirane su rimskim kanonom :
1) Bijela
boja (svijetlo veseli i
zanosi) znak je radosti i nevinosti, čistoće, veselja i nebeskog sjaja. Zato
Crkva upotrebljava bijelo ruho u svetkovine Gospodinove, bl. Djevice Marije, anđela
i onih svetaca, koji nisu mučenici. Također se koristi kod posvećivanja crkava
i oltara, pokopa djece, te kod podjele sakramenata krštenja i ženidbe.
2) Crvena
boja (žari kao plamen i
krv) znači ljubav i trpljenje. — Zato je Crkva određuje za Duhove, za
svetkovine sv. križa i krvi Gospodinove, za svetkovine apostola ( osim sv.
Ivana ap. i ev. ) i mučenika.
3) Zelena
boja (poput zelenila
proljetnoga) znak je ufanja u vječni život. Sva naša nada je u Isusu.
Crkva određuje tu boju u nedjelje poslije Bogojavljenja i poslije Duhova.— Kada
na te nedjelje dođe druga veća svetkovina, onda se uzima služba, a po tom i
boja te svetkovine.
4) Ljubičasta
boja (ljubice, pepela)
znak je poniznosti i ništavila. Zato se upotrebljava u dane pokorničke
(adventa, korizme, u molitvene i kvatrene dane) kao izvanjski znak i poziv na
odricanje, po tom i na ponižavanje pred Bogom. Koristi se i kod
sprovodnih obreda.
5) Crna
boja (tmurna i turobna) znak je žalosti, noći i
groba. Upotrebljava se na Veliki petak, na Dušni dan i kod službi za pokojne.
Na treću nedjelju adventa i četvrtu korizmenu može se rabiti u
misi ruho purpurne, to jest,ružičaste boje.
U zadnje vrijeme crna i ružičasta boja
se ne koriste ili se koriste vrlo malo.
Nema komentara:
Objavi komentar