Prvih sedam ekumenskih sabora
Ove sabore
priznaju i Katolička i Pravoslavna Crkva.
I. Prvi nicejski
sabor, (325.): osuda Arijeva nauka koji je negirao Kristovo božanstvo te prvo određivanje teksta Vjerovanja.
II. Prvi
carigradski sabor, (381.): proširenje Vjerovanja, čime se došlo do
teksta koji priznaju sve kršćanske Crkve.
III. Efeški sabor (431.): osuda nestorijanstva i prihvaćanje naslova Bogorodica za Mariju, majku Isusovu.
IV. Kalcedonski sabor, (451.): odbacivanje Eutihovog nauka (monofizitstvo) po kojem je u Kristu samo božanska narav, te
potvrđivanje nauka o dvije naravi u Kristu - božanskoj i ljudskoj. Prihvaćanje Kalcedonskog
vjerovanja. Istočne pravoslavne
Crkve, koje su prihvatile Eutihov nauk, ne priznaju ovaj, kao nijedan sljedeći
ekumenski sabor.
V. Drugi
carigradski sabor, (553.): potvrda odluka prethodnih sabora i osuda novih
arijanskih, nestorijanskih i monofizitskih tekstova.
VI. Treći carigradski
sabor, (680.-681.): osuda monoteletizma, prema kojem je u Kristu samo jedna, božanska volja,
te potvrda nauka o dvije volje u Kristu - ljudskoj i božanskoj.
Sabor »Quinisextum»
(»Peto-šesti« sabor ili Trulski sabor), (692.): donijete
neke administrativne i disciplinarne odluke. Pravoslavne Crkve prihvaćaju ga
kao dio Šestog ekumenskog sabora, dok ga Katolička Crkva ne prihvaća kao
ekumenski sabor.
VII. Drugi
nicejski sabor, (787.): potvrda štovanja slika i okončanje ikonoklazma.
Osmi ekumenski sabor
VIII. Četvrti carigradski sabor (869.-870.), (869.-870.): svrgava
carigradskog patrijarha Focija. Ovaj sabor priznaje Katolička Crkva, a ne priznaje
ga Pravoslavna Crkva.
VIII. Četvrti carigradski sabor (869.-880.), (879.-880.): vraća u
službu Focija kao carigradskog patrijarha te osuđuje izmjene u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Osuda Filioque. Ovaj sabor Katolička Crkva ne priznaje, a priznaju
ga Pravoslavne Crkve, premda ga se ne smatraju ekumenskim saborom.
U nekim
Pravoslavnim Crkvama među ekumenske sabore ubraja se i:
IX. Peti
carigradski sabor, (1341.-1351.): prihvaćanje isihazma prema nauku Gregorija Palame, te osuda prozapadnog filozofa Barlaama Kalabrijskog.
Ekumenski sabori Katoličke Crkve
IX. Prvi
lateranski sabor, (1123.)
X. Drugi
lateranski sabor, (1139.)
XI. Treći
lateranski sabor, (1179.), s 3 sjednice.
XII. Četvrti
lateranski sabor, (1215.), s 3 sjednice.
XIII. Prvi lionski
sabor, (1245.), s 3 sjednice.
XIV. Drugi lionski
sabor, (1274.), sa 6 sjednica.
XV. Sabor u Vienni, (1311.-1312.), s 3 sjednice.
Sabor u Pisi, (1409.): nije službeno priznat jer ga nije sazvao papa.
XVI. Sabor u Konstanci, (1414.-1418.), s 45 sjednica: okončanje velikog zapadnog raskola, pojava koncilijarizma.
Sabor u Sieni, (1423.-1424.): nije priznat kao ekumenski sabor, a označio je
vrhunac koncilijarizma.
XVII. Sabor u Baselu-Ferrari-Firenci, (1431., 1437., 1438., 1439., 1442.), s 25 sjednica: pokušaj pomirenja s pravoslavnim Crkvama, te s ostalim
istočnim Crkvama.
XVIII. Peti
lateranski sabor, (1512.-1517.), s 12 sjednica: pokušaj obnove
Crkve
XIX. Tridentski sabor, (1545.-1563. s prekidima), s 25 sjednica: odgovor na reformaciju, obnova Crkve.
XX. Prvi
vatikanski sabor, (1869.-1870.), s 4 sjednice: papina
nezabludivost.
XXI. Drugi
vatikanski sabor, (1962.-1965.), s 9 sjednica i 168 generalnih
kongregacija podijeljenih u 4 zasjedanja: obnova zapadne (rimske) liturgije,
uporaba narodnog jezika u bogoslužju, definicije o naravi Crkve i njezinu
odnosu prema suvremenom svijetu, poticanje biblijskih studija, ekumenizam.
Nema komentara:
Objavi komentar